Piše: Ivan Pavičić
U travnju godine Gospodnje 2017. svjedočili smo komadu političkog teatra koji je imao barem natruhe dramske napetosti. Andrej Plenković, u naponu svoje premijerske mladosti, hladnokrvno je pred kamerama, poput kakvog rimskog cara koji palcem pokazuje prema dolje, izgovorio rečenicu o tajnici i razrješenju triju Mostovih ministara. Bila je to, ako ništa drugo, predstava s jasnim zapletom i raspletom. Mostovci su, vođeni fiks-idejom o vlastitoj moralnoj superiornosti, odlučili pasti zbog principa, nesvjesni da u Banskim dvorima principi vrijede manje od papira na kojem su isprintane njihove ministarske kartice.
A gdje smo danas, u ovom sivom, zagušljivom političkom limbu? Danas gledamo Ivana Penavu kako u Splitu, s dramatičnim patosom u glasu, grmi protiv Ministarstva unutarnjih poslova i Davora Božinovića. Optužuje ih za stvaranje Divljeg zapada, za medijsko-političku hajku na Torcidu, za “pumpanje tema” i policijsku brutalnost. Čovjek bi, slušajući tu bujicu pravedničkog gnjeva, pomislio da svjedočimo povijesnom raskolu, trenutku u kojem će se stolovi prevrnuti, a koalicijski sporazum raskinuti u ime zaštite “naših dječaka”.
E, pa neće biti. Jer dok Penava pred kamerama glumi mitskog zaštitnika naroda i tribuna s desnice, njegovi ministri u Zagrebu i dalje sjede u foteljama, primaju ministarske plaće i marljivo dižu ruke za sve odluke te iste Vlade po kojoj njihov stranački šef pljuje. To je ta predivna, raskošna hipokrizija koja nadilazi uobičajene političke standarde i ulazi u sferu čistog svetogrđa prema zdravom razumu. Penava je, međutim, između Scile i Haribde: koalicijom s HDZ-om DP je izgubio identitet i dio birača, a potporu praktički sveo na statističku pogrešku. Sada bi glumio oporbu vlastitoj Vladi ne bi li iskamčio još koji glas, ali ako Plenković pronađe zamjenu, ovaj bi brak mogao završiti razvodom bez alimentacije. Imovinski, oprostite, Domovinski pokret izvodi nevjerojatan logički i moralni salto mortale: poput kvantnog paradoksa Schrödingerove mačke, istovremeno je i vlast i oporba, i progonitelj i prognani, i dio sustava i ulični pravednik. Drži ljestve Plenkoviću dok istodobno viče da su trule.
No što radi Andrej Plenković, nekadašnji egzekutor s nultom stopom tolerancije? On danas ne zove nikakvu tajnicu Vlade. On šuti, mudruje, taktički kalkulira i “guta” Penavine pljuske kao najfinije belgijske praline i Junckerovo “ličko rukovanje”. Gdje je nestao onaj cezar iz 2017.? Istopio se u jednostavnoj matematici saborske većine. Plenković danas nema “plan B”. Nema HNS-a koji čeka u niskom startu, koliko znamo zasad nema ni skrivenih žetona koji mogu pokriti rupu ako DP ode. I zato premijer, čija se čitava politička persona temelji na stabilnosti i europskom dignitetu, mirno dopušta da mu partneri s desnice ruju po jednom od najosjetljivijih resora.
Količina intelektualnog nepoštenja u ovom aranžmanu je upravo zapanjujuća. Ovdje nije riječ o kompromisu radi višeg cilja, niti o teškim pregovorima za dobrobit države. Ovo je vulgarni brak iz interesa u kojem su obje strane davno izgubile nevinost, ali su zadržale iznimno dobar apetit za poluge moći. Penava pljuje po MUP-u da bi nahranio svoju bazu, a Plenković tu pljuvačku zasad samo briše s lica te je vjerojatno naziva “dinamikom koalicijskih odnosa”. To je trijumf političkog oportunizma nad bilo kakvim prividom morala ili dosljednosti. To je farsa koja je postala sustav, u zemlji u kojoj su principi davno nestali, a fotelje ostale jedina svetinja u koju se nitko ne usuđuje dirnuti.
Napomena: Naslovna slika ovog članka kreirana je uz pomoć umjetne inteligencije
