Piše: Ivan Pavičić
Kad se u nedjelju sedamdeset posto upisanih birača u Srbiji, što je u prijevodu s njihovih fantomskih biračkih popisa zapravo nevjerojatnih osamdeset i pet posto stvarno živućih duša, dovuklo do glasačkih kutija, dogodilo se ono što je balkanski politički inženjering smatrao nemogućim. Izbori su se preko noći transformirali u plebiscitarni referendum. Građanski potres zbrisao je političku elitu, a generacija koja se do jučer smatrala apatičnom uspjela je u onome što je u zemlji predugo izgledalo kao fatamorgana: upalili su ono isto svjetlo nade koje je brutalno ugašeno u ožujku 2003. godine ubojstvom Zorana Đinđića.
Naravno, reakcija režima u raspadanju bila je predvidljiva. Vučićev SNS i njegova medijska mašinerija ponovno su te klince proglasili ustašama, stranim agentima i plaćenicima. Teza da je hrvatska obavještajna zajednica izrežirala i provela prevrat u Srbiji komična je na toliko razina da naveliko precjenjuje operativne domete naših domaćih špijuna, čiji se vrhunac domoljubnog rada nerijetko svodi na praćenje pogrešno parkiranih automobila. No, dok su s one strane granice studenti u režimskim “medijima” proglašeni ustašama, s ove naše strane većina ljudi gledala ih je sa simpatijama.
Ipak, u dijelu hrvatske javnosti, gotovo odmah nakon izbornih rezultata, počela se paliti inkvizicijska aparatura za ideološku procjenu Studentske liste. Čovjek bi pomislio da su prosječnom hrvatskom kauč-analitičaru studenti i svi oko njih bili dobri samo kao oporba. Odjednom se analizira svaki piksel na ekranu i mjeri kut podizanja ruku. Najveći grijeh? Podignuta tri prsta tijekom pobjedničkog slavlja. Činjenica da je to bio službeni redni broj Studentske liste na glasačkom listiću našim “analitičarima” ne znači ništa. Stvoren je narativ kao da ovi klinci s indeksima u rukama upravo pripremaju novu balvan-revoluciju. Slušajući neke dežurne hrvatske komentatore, čovjek bi pomislio da je na izborima u Srbiji pobijedio tamošnji ekvivalent AfD-a, a ne šarena građanska platforma. Dok paničarimo nad srpskim studentima, radikali, licemjeri (Alice Weidel, tebe gledam!) i neonacisti pretendiraju na vlast u Njemačkoj. Ali Njemačka nam je daleko. Lakše je skenirati Beograd.
A ti su isti studenti, gotovo odmah nakon proglašenja pobjede, s prve zgrade skinuli ogroman, nakazan transparent s likom Vojislava Šešelja. Dobar dio te iste studentske avangarde je tijekom najžešćih političkih pritisaka i uličnih borbi potražio privremeni egzil u Hrvatskoj, a pobjedu su slavili pjevajući, između ostalih, i pjesme hrvatskih glazbenika. Ono što ipak bode oči su ogromni križevi, ikone svetaca i pokoja šajkača među njihovim pristašama. To je, nema sumnje, ikonografija nacionalizma devedesetih, jasan dokaz da u redovima koji podržavaju ovu listu postoji određena simpatija prema konzervativizmu i kleronacionalizmu.
Budimo barem mrvicu pošteni: imamo li mi uopće moralno pravo cjepidlačiti? Kritiziramo društvo u susjedstvu iz pozicije države u kojoj deseci tisuća mladih, rođenih debelo nakon rata, redovito hodočaste na Thompsonove koncerte kao na sakralne manifestacije. Srpski studenti pokazali su kako se vlastita zemlja voli – konkretnim djelima, izlaskom na barikade, rizikom i žrtvom, a ne jeftinim estradnim domoljubljem, koncertima i desnicom na srcu ili, još gore, u zraku.
U konačnici, za političku budućnost regije nije presudno tko sve s ulica podržava tu listu, već tko se točno na njoj nalazi. Službeni podaci o kandidatima s liste “Studenti pobeđuju” razbijaju svaku iluziju o radikalnoj desnici ili potpunom kontinuitetu srpske politike. Činjenica da su njihovi plenumi vetirali kandidaturu Mila Lompara, ikone tamošnje nacionalne desnice i ljubitelja knjige pjesama Radovana Karadžića, zorno pokazuje od kojeg se smjera studenti odmiču. Kad se maknu amaterska naklapanja, pred nama se ukazuje klasični, široki, big tent pokret.
Ukupno je 250 kandidata na Studentskoj listi, od čega je 160 doktora znanosti. Pogled na njihova javno profilirana imena te dostupne biografije i medijske izjave otkriva dominaciju lijeve i građanske opcije. Od onih s poznatom političkom orijentacijom, njih petnaest je lijevo, lijevog centra ili zeleno-lijevo, osam pripada građansko-liberalnom centru, dvoje je na desnom centru, dok samo dvoje drži čiste nacionalno-konzervativne pozicije. Preostalih dvjestotinjak kandidata čine ideološki neodređeni stručnjaci okupljeni oko antikorupcije. Usmjerimo li pozornost na kandidate koji su najčešće javno istupali, ističe se sociolog Jovo Bakić, čovjek jasnih pozicija (radikalne) ljevice. Tu je i Mario Reljanović, stručnjak za radno pravo i socijaldemokrat usmjeren na prava radnika i ekonomsku jednakost. Ravnotežu održava građanski, proeuropski i liberalni centar s osobama poput Dejana Šoškića, bivšeg guvernera i izglednog budućeg premijera, te dramaturga Željka Hubača. Ako je ikome u Hrvatskoj trebao ultimativni dokaz koliko ova lista odudara od uobičajenog nacionalističkog mulja, dovoljno je pogledati istup druge na listi, Katarine Stanković. Gostujući na Insajder TV-u, Stanković je izjavila da se presude međunarodnih sudova o genocidu u Srebrenici moraju prihvatiti onakvima kako su donesene, dodavši da se Srbija mora suočiti s povijesnom realnošću kako se prošlost ne bi ponovila. Kako je već navedeno, na listi ima i desnih kandidata, poput Feđe Dimovića iz Beogradskog sindikata, kojemu je Kosovo identitetski oslonac.
Što se tiče Kosova, službeni stav liste da je ono po Ustavu dio Srbije očekivan je i iz unutarnjopolitičkih razloga trenutačno jedini moguć. Uspoređivati to s četništvom je suludo, jer ako ćemo tom logikom, onda je i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, sa svojom izjavom da je “Kosovo oteto od Srbije”, jedan od istaknutijih radikala regije. Sasvim usput, prateći istu logiku, njega je podržalo gotovo sedamdeset i pet posto hrvatskih “četnika” koji su izašli na zadnje izbore.
Ostaju, dakako, i otvorena pitanja koja će vrijeme morati pročešljati. Biografija samog nositelja liste, kardiologa Ilije Srdanovića, nosi nerazjašnjenu rečenicu o sudjelovanju u ratnim zbivanjima devedesetih. Gledajući crtice njegove biografije, najvjerojatnije je riječ o Kosovu ili NATO intervenciji u SRJ, ali ni hrvatska ratišta nisu posve isključena. Srdanović je ipak, po vlastitom priznanju, u misterioznom ratu služio kao najobičniji regrut, a u posljednjoj je izjavi medijima naglasio važnost dobrosusjedskih odnosa za koje očekuje da će biti mnogo bolji nego dosad.
Stav prema Europskoj uniji je donekle proeuropski, ali i oprezan, centristički, s idejom da građani na referendumu donesu konačnu odluku. I to je sasvim logično, s obzirom na to da je ta ista briselska birokracija godinama gledala kroz prste Vučićevom autokratskom režimu. U trenutačnim okolnostima ne možemo očekivati ni brz i radikalan odmak od Moskve, jer je Srbija u geopolitičkom i energetskom čvoru s Rusijom vezana na način koji se ne presijeca preko noći. Oni koji bi zbog toga s visine željeli dijeliti moralne lekcije o vanjskoj politici trebaju se prisjetiti s koliko je sljepila i moralnog posrtanja Zagreb reagirao na ratne strahote u Gazi i eskalaciju sukoba s Iranom.
Od ove liste ne treba očekivati povijesna čuda ni preko noći rođenu utopiju. Ali oni su, bez ikakve sumnje, progresivniji, civiliziraniji i otvoreniji sugovornici od bilo koga iz Vučićeva tabora. Pritom valja imati na umu da ni regionalna politika nove beogradske garniture neće biti jednosmjerna ulica. Naime, njihovi odnosi prema okruženju uvelike će ovisiti i o tome kakvu će politiku ti isti susjedi, pa tako i Hrvatska, voditi prema njima.
Ono što će biti uistinu zanimljivo promatrati jest zbunjenost hrvatske službene politike. Vučićev poraz zapravo je težak udarac za hrvatske konzervativce i desničare. Zašto? Zato što im je on bio idealna političko-ideološka hrana, savršeno strašilo kojim su godinama plašili vlastito biračko tijelo i opravdavali vlastite propuste. Pitanje je i kako će se Andrej Plenković postaviti prema novim vjetrovima iz Beograda. Padom autoritarnog režima u susjedstvu, Plenković, uz Edija Ramu, ostaje najdugovječniji aktivni lider u ovom dijelu Europe, lišen luksuza da se uspoređuje s beogradskim despotom kako bi ispao uzorniji i uljuđeniji demokrat nego što jest.
Na kraju, fascinantno je s kakvim dvostrukim mjerilima baratamo. Od “djece” koja su upravo srušila najžilaviju autokraciju na Balkanu očekujemo da budu ideološki sterilni, bezgrešni kozmopoliti bez ijedne mrlje. Istovremeno, u vlastitom dvorištu mirno toleriramo bujanje primitivnog nacionalizma, urušavanje institucija i društvenu klimu koja sve više miriše na zlo. Možda je, prije nego što umremo od brige nad ideologijom srpskih studenata i njihove liste, vrijeme da pogledamo u vlastito ogledalo.
Napomena: Naslovna slika ovog članka kreirana je uz pomoć umjetne inteligencije
