Piše: Ivan Pavičić
Neki dan opet sam poslušao legendarni govor Vlade Gotovca na zagrebačkom Krešimirovom trgu. Ako se ne varam, prvi sam ga put čuo još u srednjoj školi prije petnaestak godina te ga smatrao poetičnim i snažnim, ali i donekle patetičnim ili previše teatralnim. Jednom tinejdžeru bez većih životnih briga, osim onih banalnih poput nogometa, škole i izlazaka, to se valjda može tolerirati. Danas, naprotiv, mislim da su dijelovi tog govora prikladniji nego ikad, s razlikom da se Vlado Gotovac sada ne bi obraćao generalima Jugoslavenske narodne armije, već domaćoj političkoj eliti. I u kolovozu 1991. godine i danas poruka je ista: trebamo se pobuniti protiv onih koji ruše nečije domove.
Predugo smo tek pasivni promatrači vlastite propasti. Slučaj ilegalnog odlaganja toksičnog otpada u Gospiću, a vjerojatno i diljem zemlje, nadrasta uobičajenu dijagnozu nefunkcionalne države te postaje zastrašujuća materijalizacija truleži našeg sustava. To je točka u kojoj politička oholost prelazi u otvoreni biološki rat protiv vlastitog prostora. Lika, ta vječna kulisa za prigodna, patetična domoljubna zaklinjanja i jeftine predizborne scenografije, u stvarnosti je tretirana kao zona žrtvovanja. Tamo gdje bi država trebala braniti opstanak ono malo preostalih ljudi, njezine institucije godinama žmire na nepovratno trovanje zemlje i vode.
Kada vlast postane toliko bešćutna da zbog privatnog profita i stranačke zaštite ugrožava sam opstanak jedne regije, neutralnost prestaje biti opcija. Svako prešućivanje tada postaje moralni kukavičluk ili sudioništvo. U subotu ću biti na prosvjedu iz nekoliko vrlo osobnih, neumoljivih razloga.
Prvi je onaj bazični, intimni imperativ: želim se i u nedjelju moći pogledati u ogledalo. Odbijam komfor salonskog cinizma koji s distance analizira anatomiju društvenog sloma, sliježući ramenima uz zaključak da je sve ionako uzaludno. Isto tako, odbijam biti hrvatski “ćaci”. Odbijam ulogu slijepog izvršitelja, sistemskog poslušnika ili prikrivenog čuvara poretka koji okreće glavu dok batina vlasti, bila ona fizička ili institucionalna, gazi dostojanstvo ljudi. Moja dužnost nije štititi oholost struktura, već stajati nasuprot njih.
Hodat ću za Ličane jer je to jedini preostali dokaz da nismo potpuno atrofirali kao društvo. Hodam za njih jer se u nekom elementarnom, ljudskom smislu nadam da u ovoj zemlji još uvijek postoji kritična masa ljudi koja bi hodala da se slična nepravda dogodi mojoj obitelji, prijateljima ili meni. Naime, borba protiv nepravde postaje zakašnjela i često uzaludna onda kada čekate da zakuca na vaša vrata. Društveni ugovor ne počiva na birokratskim frazama, već na solidarnosti ugroženih. Dopustimo li da Lika ostane sama, potpisali smo kapitulaciju za svaki drugi metar ove zemlje.
Ovaj hod je i čin čistog, nepatvorenog prkosa. Prkosa prema korupciji koja je postala operativni sustav ove države, prema bezakonju koje se skriva iza zatvorenih vrata i prema oholosti onih koji misle da posjeduju našu budućnost. Znakovito je, iako bolno predvidljivo, da u subotu na prosvjedu nećete vidjeti one najglasnije, profesionalne “domoljube”. Njihovo je domoljublje profitabilan obrt, glasno samo kada treba mahati barjacima i trgovati utvarama prošlosti. Kada treba obraniti stvarnu hrvatsku zemlju od stvarne opasnosti, ti “junaci” misteriozno nestaju u zavjetrini vlastitih interesa.
Postoji izreka kako su političari tek prolazni proizvodi naše kolektivne političke volje. Mi smo ih stvorili, i mi imamo pravo i dužnost svrgnuti ih kada nas izdaju. Subotnji izlazak na ulicu nije tek ekološki prosvjed – to je prvorazredni politički čin pretvaranja prestrašenih i apatičnih podanika u slobodne, svjesne i dostojanstvene građane.
Vlado Gotovac s početka ovog teksta svoj je govor prije trideset i pet godina započeo ovako: “Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt”. Srećom, ove subote umiranje nije potrebno. Hodanje će biti sasvim dovoljno.
Napomena: Naslovna slika ovog članka kreirana je uz pomoć umjetne inteligencije
Likantrop 