Piše: Ivan Pavičić
Hladna, zagušljiva sudnica u sivoj zgradi usred grada, fluorescentno svjetlo koje obasjava drvene klupe i metalni zvuk škljocanja lisica. Na optuženičku klupu sjeda Kristijan Aleksić, a pogled mu ne odaje ni trunke kajanja. Onaj koji je u crno zavio Drniš i iza kojeg stoji ugašen nedužni život devetnaestogodišnjeg maturanta. U zraku se osjeća gust, opipljiv prijezir. No izvan tih zidova, na društvenim mrežama, po kavanama i ulicama, ključa kolektivni bijes. Društvo jednoglasno donosi presudu prije samog suda: zaziva se omča, traži se uvođenje smrtne kazne, zahtijeva se krv i nemilosrdna osveta.
Logika te mržnje je jednostavna, iskonska i urezana u našu evoluciju – s druge strane sjedi monstrum koji je imao slobodnu volju i svjesno odabrao postati zao. No, dok vruća svjetina žedna pravde traži njegovu glavu, u hladnoj sudnici odvija se tiho, ali daleko jezovitije suđenje ljudskoj prirodi. Što ako se iza tog pogleda ne krije mistično, autonomno i radikalno zlo, nego biološki i društveni kvar? Što ako optuženi, determiniran stravičnim neurološkim sklopom, toksičnom okolinom i genetskom predispozicijom za nasilje, a potom i prepušten trulom sustavu koji ga je propustio izolirati, nikada nije ni imao drugog izbora? Ako samo pomislimo na to da je slobodna volja iluzija, naš se pravednički bijes u sekundi ruši, a zamjenjuje ga ledena spoznaja. Pitanje slobodne volje odjednom prestaje biti apstraktna akademska teorija. Ono postaje najvažnije etičko, pravno, političko, duhovno, pa i ekonomsko pitanje našeg doba, koje nas prisiljava da ispitamo temelje na kojima je sazdano naše društvo.
Što je zapravo slobodna volja? To je uvjerenje da je Kristijan Aleksić, ili bilo tko od nas, u bilo kojem trenutku svog života, bilo kada mogao odlučiti drukčije, iako sve što prethodi trenutku odluke koju promatramo ostaje savršeno isto. To je pretpostavka da ljudska svijest posjeduje moć da presiječe lance uzročnosti i djeluje potpuno autonomno. Povijest misli i filozofije stoljećima se lomi oko ovog pitanja, a u suvremenoj raspravi razlikujemo četiri jasne struje. Prva je tvrdi determinizam, koji smatra da je slobodna volja tlapnja jer je svaka odluka strogo uvjetovana prošlošću i zakonima fizike. Nasuprot njemu stoji metafizički libertarijanizam, koji radikalno brani ljudsku slobodu tvrdeći da u svakoj situaciji svjesno biramo između A i B. Između njih je kompatibilizam, koji tvrdi da sloboda ne znači odsustvo fizikalnih uzroka u mozgu, već samo odsustvo vanjske prisile. Naposljetku, moderni skepticizam kroz tvrdi inkompatibilizam i iluzionizam pokazuje da je slobodna volja logički nemoguća u bilo kakvom svemiru, bilo da je on strogo determiniran ili posve slučajan, dok je sam osjećaj slobode evolucijska varka uma.
Kako bismo raspetljali ovaj čvor, vrijeme je da otvorimo dokazni postupak i ulog podignemo na najvišu razinu. Ovo suđenje brzo prestaje biti rasprava o jednom ubojstvu. Ono postaje proces koji iz temelja preispituje cjelokupnu društvenu arhitekturu modernog svijeta.
Optužba nastupa prva, pozivajući se na autoritete neurogenetike i razvojne neurobiologije Kevina Mitchella te kognitivne znanosti i filozofije Daniela Dennetta, koji tvrde da nas evolucija nije stvorila kao robote, već kao bića sposobna za samokontrolu i donošenje odluka. Njihovo znanstveno uporište počiva na kapacitetu ljudskog mozga za takozvanu “top-down” kontrolu, kojom naše svjesne namjere i dugoročni ciljevi nadvladavaju biološke impulse. Poziciju filozofski zaokružuje teška artiljerija Kanta i Sartrea. Njihov argument je jasan: čovjek nije puki biološki stroj. Kant stoga kategorički ustraje na tome da je ljudski um autonoman i sposoban naložiti moralno djelovanje izvan okova fizikalne uzročnosti. Bez te slobode, pojam morala uopće gubi smisao. Sartre grmi kako je čovjek “osuđen na slobodu” te u svakoj sekundi iznova bira tko će biti, pa je svako zlodjelo izraz svjesnog kukavičluka, a ne biologije. Iz tog razloga, optužba ustraje na principu retributivne pravde – kazna je jedini civilizacijski ispravan odgovor kojim se ponovno uspostavlja narušeni moralni poredak i namiruje dug prema žrtvi. Uklonimo li koncept osobne krivnje, ljudi postaju neodgovorni strojevi, a društvo tone u opasni moralni i egzistencijalni nihilizam. Optužba upozorava: ako prihvatimo da je sve unaprijed određeno, gubi se svaki smisao, a čovjeku preostaje samo paralizirajuće pitanje: ima li uopće svrhe ujutro ustati iz kreveta?
Nadalje, optužba ovdje iznosi i svoj najteži, društveno-politički argument: ako oslobodimo pojedinca moralne odgovornosti, urušavamo temeljne stupove zapadne civilizacije – demokraciju i kapitalizam. Cjelokupni moderni ekonomski model počiva na ideji meritokracije i pretpostavci da svatko dobije ono što je zaslužio. Ako nema slobodne volje, uspješni poduzetnik nije zaslužio svoj profit, niti je beskućnik kriv za svoj neuspjeh. Sve postaje tek nusprodukt genetske i društvene lutrije. Sustav liberalne demokracije gubi smisao ako je čin glasovanja na izborima iluzija i ako su politički afiniteti građana unaprijed programirani socio-ekonomskom pozadinom i neurobiologijom. Bez slobodne volje, demokracija se pretvara u biološki teatar, a ekonomija u potrebu za radikalnom, prisilnom preraspodjelom resursa radi korekcije kozmičke nepravde. Za optužbu, to je opasan put u potpunu degradaciju ljudskog bića.
S druge strane sudnice, obrana uzvraća udarac. Predvođeni neuroznanstvenikom i filozofom Samom Harrisom te neurobiologom i primatologom Robertom Sapolskim, pokazuju da je ljudsko ponašanje u potpunosti determinirano silama izvan naše kontrole. Harris navodi da misli i namjere izranjaju iz tmine nesvjesnog uma sekundama prije nego što ih postanemo svjesni, a zatim koristi slikovitu metaforu: lutka na koncima nije slobodna samo zato što voli svoje konce. Činjenica da želite učiniti ono što činite ne znači da ste slobodni, jer tu želju niste sami stvorili – ona je proizvod biologije, neurokemije i okoline. Sapolsky dodaje kako je svačiji mozak uvijek i bez iznimke oblikovan kombinacijom gena, hormona i ranih trauma. Ovu znanstvenu liniju filozofski armiraju dvojica velikana. Dok Schopenhauer podsjeća na svoju slavnu tezu da čovjek može činiti ono što hoće, ali ne može htjeti ono što hoće, Spinoza dodaje da smo svjesni svojih želja, ali nesvjesni uzroka koji ih određuju, baš poput bačenog kamena koji umišlja da leti vlastitom voljom.
Obrana upozorava da “vlastite namjere i ciljevi” na koje se optužba poziva nisu samoodređeni, nego su rezultat odgoja i društvenog kodiranja koje pojedinac nije birao. Naime, unutarnji uzrok i dalje je uzrok koji ne potječe od nas, već od lanaca koji nas kreiraju. Obrana, međutim, nipošto ne traži anarhiju, već pragmatični zaokret: kazna više ne smije biti odmazda, nego isključivo karantena pojedinca za zaštitu zajednice. Za lakše prijestupe sustav se mora usmjeriti na rehabilitaciju i popravak biološko-društvenog kvara, a za teške i nepopravljive zločin(c)e rješenje je trajna izolacija prijestupnika. Baš kao što bolesno dijete ne puštamo u vrtić da ne zarazi druge, ali ga pritom ne mrzimo niti smatramo da ima “zlu dušu”, tako i opasne pojedince moramo izolirati – bez pravedničkog bijesa, moraliziranja i želje za krvlju. Obrana pritom odbacuje tvrdnju da bi nestanak slobodne volje ugrozio svijet ili ljudsko dostojanstvo. Naprotiv, spoznaja da nitko nije birao vlastite gene, talente ni početne životne okolnosti može potaknuti veći stupanj društvene solidarnosti i pravednije institucije. Problem nije odgovornost sama po sebi, već iluzija da smo u potpunosti stvorili sami sebe. Cilj više nije moralna odmazda, nego zaštita zajednice i stvaranje pravednijih uvjeta za sve njezine članove. Društveni ugovor se ne ruši, već se transformira iz političkog saveza slobodnih pojedinačnih volja u sustav kolektivne biološke samoobrane.
No taman kada se činilo da je rasprava dosegla vrhunac, u našu metafizičku sudnicu ulaze Umberto Eco i Hannah Arendt te u proces unose radikalan obrat. Oni premještaju fokus suđenja s izoliranog pojedinca na optuženičkoj klupi prema gnjevnoj masi koja divlja na društvenim mrežama. Perspektiva je, upozoravaju oni, postavljena preusko. Dok se sud bavi pitanjem je li jedan čovjek imao slobodu izbora pri počinjenju zločina, prešućuje se daleko jeziviji fenomen: činjenica da slobodna volja možda uopće ne postoji ni u samom društvu koje mu sudi.
Čovjek ne bira svoje gene, ali ne bira ni idejno okruženje u kojem odrasta. Mi mislimo i osjećamo isključivo unutar jezičnih “zatvora” i kodova koje nam društvo isporuči, a ljudski je razum strogo determiniran materijalom koji prima izvana. Misao nije magična kreacija ni iz čega, već izravan rezultat onoga čime se mozak hrani. Danas tim prostorom dominira agresivna hiperprodukcija površnih mišljenja i algoritamskog žamora. Naime, svatko ima mišljenje o svemu, najčešće bez formalnog obrazovanja i istinskog promišljanja. I biološki i logički je nemoguće razviti sposobnost zdravog i složenog mišljenja u ekosustavu kognitivnog šunda. Eco nas podsjeća da gnjevna masa na društvenim mrežama, koja zahtijeva glavu prijestupnika, ne izražava vlastiti, autonomni moralni sud. Oni su programirani organizmi koji mehanički ponavljaju lupetanja digitalnog okruženja.
Ako je ljudski um u velikoj mjeri proizvod informacijskog okoliša u kojem se razvija, tada pitanje (ne)postojanja slobodne volje postaje i pitanje kvalitete tog okoliša. Zadaća modernog društva nije propisivati građanima što trebaju misliti, već stvarati uvjete u kojima su sposobni misliti samostalno. Obrazovanje, medijska pismenost i institucije koje potiču argumentiranu raspravu prestaju biti tek javne usluge. One postaju ključni obrambeni mehanizmi protiv manipulacije, propagande i kognitivne pasivnosti.
Tu se otvara ponor o kojem je Arendt pisala analizirajući nacističkog krvnika Adolfa Eichmanna. Najveće društveno zlo ne dolazi iz radikalnog zla, već iz “banalnosti zla” – iz potpunog izostanka dubljeg promišljanja. Eichmann nije bio psihopat, bio bi to prejednostavan odgovor; on je bio birokratski aparatčik koji je unutar bolesnog sustava prestao razmišljati.
Ovaj izostanak individualnog promišljanja u korist sistemskog programiranja više nije anomalija totalitarnih režima. On je postao svakodnevica. Kada tehnologija preuzme ulogu arhitekta naših kognitivnih procesa, granica između vanjskog poticaja i unutarnje misli postaje sve nejasnija. Tu nelagodu sve češće prepoznaje i suvremena kultura. Upravo na tom tragu i psihološki triler The Drama dramatizira pitanje koje se logično nadovezuje na našu raspravu: ako smo u velikoj mjeri lišeni kontrole nad sadržajem vlastitog uma, možemo li biti odgovorni za vlastite misli, čak i onda kada ih nikada ne pretvorimo u djelo? Pojam “grijeha mišlju” tako izlazi iz sfere teologije i ulazi u sferu politike. Pitanje više nije može li Bog vidjeti naše misli, nego može li ih društvo koristiti kao osnovu za moralnu ili pravnu osudu. No upravo tu nastaje paradoks modernog doba: ako su naše misli samo nusprodukt algoritama, biologije i okoline, tada postupno gubimo ulogu autora vlastitog unutarnjeg života. A bez autorstva, na čemu uopće počiva odgovornost?
To dovodi do konačnog, duhovnog i egzistencijalnog pitanja modernog čovjeka. Stoljećima smo se tješili idejom da smo kapetani svojih sudbina i da posjedujemo duhovnu autonomiju koja nadilazi materijalni svijet. Religijski sustavi temeljili su koncepte grijeha, spasenja i moralnog pročišćenja upravo na toj slobodi izbora. No, što se doista mijenja ako tu slobodu proglasimo iluzijom?
Sudac utišava sudnicu. Dokazi su izneseni, a ulog je jasan.
Ako zadržimo vjeru u slobodnu volju, spašavamo postojeći poredak svijeta. Pritom čuvamo tradicionalni koncept ljudskog dostojanstva i čovjeka kao gospodara vlastite sudbine te ponos i smisao individualnog postignuća – ali po cijenu sklonosti rigidnom sustavu osude i sljepoće za dublje strukturalne nepravde koje oblikuju pojedinca.
Prihvatimo li tezu da slobodna volja ne postoji, gubimo tlo pod nogama i predodžbu o vlastitoj autonomiji. Međutim, suprotno strahovima, time nužno ne gubimo sebe. Čak i u svemiru bez slobodne volje, nitko od nas ne zna budućnost. Sve što imamo je sirova sadašnjost. Svaka naša sljedeća reakcija ostaje autentičan ples naše biologije, društvene uvjetovanosti i okruženja u kojem se zateknemo. Prihvaćanje te činjenice u svakodnevnom životu može donijeti oslobođenje, ali i fatalizam, gubitak osobne odgovornosti te opravdavanje onoga što se opravdati ne smije. Ipak, kada bismo prihvatili da smo svi, od genija do prijestupnika, oblikovani silama izvan naše kontrole, pravednički gnjev i gorka zamjeranja mogli bi ustupiti mjesto dubokom razumijevanju i empatiji prema kompleksnosti ljudskog postojanja.
Porota se povlači na vijećanje. A u toj poroti, poštovani čitatelju, sjedite vi. Sudnica čeka vašu presudu. No imajte na umu: donoseći odluku o tome postoji li slobodna volja, presuđujete cjelokupnoj društvenoj arhitekturi svijeta kojem pripadate.
Napomena: Tekst je autorsko djelo, jezično i tehnički uređeno uz asistenciju AI tehnologije.
Likantrop 