Piše: Ivan Pavičić
“Hegel primjećuje negdje da se sve velike svjetsko-historijske činjenice i ličnosti pojavljuju takoreći dva puta. Zaboravio je dodati: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa.”
Ove je rečenice napisao Karl Marx u svojemu Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea — djelu koje je i danas iznimno relevantno. Ono je nastalo sredinom devetnaestog stoljeća te je, između ostalog, ponudilo analizu i objašnjenje okolnosti koje su omogućile dolazak Bonapartea na vlast. Louis Bonaparte, nećak slavnog Napoleona I., godinama je vjerovao da mu je sudbina namijenila vlast u Francuskoj. Nakon neuspjelih pokušaja puča, zatvora i egzila, dočekao je priliku u Revoluciji 1848., koja je srušila monarhiju i uvela Drugu Republiku. Iskoristivši slavno prezime, nostalgiju za Napoleonovom slavom te obećanja reda, stabilnosti i socijalne brige u vremenu političke i gospodarske nesigurnosti, uvjerljivo je pobijedio na predsjedničkim izborima iste godine. No, kako mu je ustav dopuštao samo jedan četverogodišnji mandat, najprije je pokušao legalno izmijeniti njegove odredbe, a kada u tome nije uspio, odlučio je djelovati silom. Dana 2. prosinca 1851. proveo je državni udar, raspustio skupštinu i ukinuo ustavni poredak. Godinu dana kasnije proglasio se carem Napoleonom III., čime je Republiku pretvorio u Drugo Carstvo. No, taj novi poredak nije počivao samo na simbolima, već i na stalnim vojnim pustolovinama koje su, pod krinkom nacionalne slave, osiguravale izravan materijalni dobitak financijskoj eliti i industriji u usponu. Ratovi koje je vodio bili su proračunat spektakl koji je krvlju sirotinje hranio trezore bogatih, učvršćujući tezu da je mir samo pauza u akumulaciji kapitala.
Više od stoljeća i pol kasnije, politički uspon Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama potiče na ponovno čitanje Marxa. Trump je, slično Bonaparteu, iskoristio prazninu nastalu dubokim nezadovoljstvom tradicionalnim političkim elitama i gospodarskom nesigurnošću srednje i niže klase. Svojim prvim mandatom i pokretom koji je počivao na nostalgiji za izgubljenom veličinom nacije, Trump je izazvao dotadašnje ustavne norme i polarizirao društvo. Njegovo odbijanje izbornog poraza 2020., koje je kulminiralo nemirima na Capitol Hillu, mnogi su vidjeli kao suvremeni odjek Bonaparteovih nastojanja da zadrži vlast izvan ustavnih okvira. Ipak, Trumpov povratak na vlast, nakon razdoblja egzila iz službene politike i brojnih pravnih izazova, označava povijesni presedan te u tom kontekstu Marxove riječi o Bonaparteovu usponu zvuče gotovo proročanski: “Čini se da je opće pravo glasa preživjelo samo na trenutak, kako bi vlastitom rukom sastavilo svoju oporuku pred očima cijelog svijeta i proglasilo u ime samog naroda: Sve što postoji zaslužuje da propadne.” Baš kao što je Napoleonov nećak na ruševinama Druge Republike gradio Carstvo, Trumpov drugi mandat otvara pitanje o sudbini američkog demokratskog poretka u kojem osobni autoritet lidera počinje nadilaziti same institucije države koje su ga na tu vlast dovele. Potkopavanje institucionalnog poretka rijetko ostaje ograničeno na unutarnje prilike, već se često prelijeva u vanjsku politiku gdje sukobi postaju sredstvo konsolidacije vlasti i mobilizacije društva. Ta erozija institucija danas svoj najopasniji oblik poprima u eskalaciji sukoba s Iranom. Rat, koji se ponovno prodaje kao obrana slobode, zapravo je najbrži put do suspenzije građanskih prava kod kuće i osiguravanja geopolitičkog i ekonomskog profita u sjeni globalnog kaosa. U takvom međuprostoru, gdje se stari liberalni poredak nepovratno ruši, a novi svijet još nema snage nastati, proživljavamo ono što je Antonio Gramsci nazvao “vremenom čudovišta”. Upravo su ti sukobi, u kojima se “nacionalna veličina” brani raketama na drugom kraju svijeta, onaj krvavi dekor u kojem utvare postaju jedini akteri povijesti.
Taj trijumf osobnog autoriteta nad institucijama nije slučajan; on nastaje u praznom prostoru koji je stvorilo duboko nepovjerenje u sustav, a koji lideri poput Bonapartea, Trumpa i sličnih vješto popunjavaju. U tom procijepu između institucionalnog sloma i narodnog gnjeva potvrđuju se Hegelove teze o “duhu vremena” i povijesnoj repeticiji koje Marx kasnije dorađuje kazavši kako ljudi, iako sami stvaraju svoju povijest, to ne čine po slobodnoj volji, već pod okolnostima koje su neposredno zatekli i naslijedili. Marx zapisuje: “Tradicija svih mrtvih naraštaja poput košmara pritišće mozak živih.” Upravo taj košmar objašnjava zašto se mase, u trenutku kada institucije zakažu, ne okreću novim rješenjima, već bježe u sigurnost starih simbola koje uistinu niti ne poznaju. U tom procesu, pojedinci prestaju biti svjesni subjekti i postaju poput kotača bačenog niz padinu — poneseni inercijom povijesnih sila koje ne kontroliraju. Ova dinamika dolaska na vlast i očuvanja iste, zasnovana na manipulaciji, koristi žrtveno janje (migrante, manjine, unutarnje i vanjske neprijatelje) kako bi usmjerila ekonomski bijes i kulturnu tjeskobu.
Problem, međutim, leži dublje: živimo u svijetu negiranih razlika u kojem je povijesni kompas potpuno izgubljen. U takvom ambijentu, gdje se fašizam i antifašizam izjednačavaju u ime tobožnje objektivnosti, društvo gubi dragocjena antitijela na retoriku prošlosti te zaboravlja kako tek jedan mali korak dijeli rub litice iliberalne demokracije od pada u bezdan fašizma. Mitologizacija zamjenjuje povijest, a rezultat je zastrašujuće stanje vječne sadašnjosti — čistilište u kojem smo osuđeni ponavljati grijehe predaka jer smo ih proglasili novim idejama. U toj vječnoj sadašnjosti, likovi poput Bonapartea ili Trumpa ne prepoznaju se kao opasno i vječno ponavljanje, već se normaliziraju kao nov politički stil jer društvo više ne prepoznaje kostimografiju koju oni nose. Naš karakter, klasna pripadnost i naslijeđene vrijednosti ovdje djeluju kao nevidljiv operativni sustav; većina ljudi pri izlasku na birališta zapravo ne bira kandidata, već samo potvrđuje identitet koji je oblikovan i nametnut davno prije samih izbora. Taj proces dodatno radikaliziraju digitalni algoritmi koji ne nude informacije, već hranu za postojeće emocije, držeći nas u sobama s jekom gdje je svaki privid slobodnog izbora zapravo rezultat precizno targetiranog podražaja.
Povijest u takvom svijetu prestaje biti pravac koji vodi naprijed i postaje zatvorena kružnica. Ako se ne sjećamo kamo smo išli i gdje smo pogriješili, mi se zapravo ne krećemo, već samo tumaramo u mjestu. Naime, društvo koje vjeruje da je Hitlerova stranka bila socijalistička samo zato što je imala tu riječ u nazivu, osuđeno je vjerovati nekim budućim “nacionalsocijalistima”, a društvo koje vjeruje da se u Jasenovcu “piknikovalo”, osuđeno je na podizanje budućih Jasenovaca. Ipak, unutar te farse, vjerojatno najviši oblik slobode koji ljudsko biće može dosegnuti jest osvještavanje činjenice da su nam naše misli često nametnuli drugi. To je onaj ključni trenutak u kojem pojedinac prestaje biti pijun i barem na trenutak nazire konce kojima se upravlja. Tek tada dolazi nada u postizanje boljeg i pravednijeg društva do kojeg se može doći isključivo zajedništvom i mobilizacijom običnih ljudi — putem angažirane javne sfere koja uči iz političkih i ekonomskih nepravdi te kroz kolektivnu volju koja ne ostaje inertna pred sistemskim nasiljem. Upravo se tu krije stvarni smisao jedanaeste teze o Feuerbachu: nije dovoljno samo tumačiti svijet, već ga je potrebno mijenjati.
Ipak, taj je trenutak osvještenja gotovo nemoguć, jer su mehanizmi kojima elita perpetuira svoju vlast duboko ukorijenjeni u našu emocionalnu i ekonomsku nesigurnost. Naime, kapitalizam i ekonomske silnice sustavno potkopavaju neovisnost medija i politike, podređujući javni interes diktatu profita. Izumom sve sofisticiranijih strojeva i unapređenjem umjetne inteligencije u bliskoj budućnosti, izgledan je daljnji rast nejednakosti između elite i ostatka društva. Smanjenjem potrebe za radnom snagom, radnici će imati još slabiju pregovaračku moć za svoje naknade. Samim time, za očekivati je da će glavnina svijeta biti sve ovisnija o eliti te podložnija manipulacijama i jeftinom populizmu.
Ista ona erozija razuma koja na Zapadu rastače institucije, na našim prostorima poprima oblik bizarnog igrokaza u kojem se nacionalno dostojanstvo brani pjesmom i barjakom. Funkciju napoleonske ideje ovdje preuzimaju masovni rituali identifikacije kroz simbole rata, vjere i žrtve. Megapopularnost glazbenih i sportskih zvijezda često nadilazi estradu, postajući kolektivnom seansom u kojoj povijesni mit služi kao kompenzacija za poraznu svakodnevicu. U društvu obilježenom masovnim iseljavanjem i osjećajem periferije, nacionalni narativ nudi privid dostojanstva — paradoksalno stvarajući državu s neizvjesnijom prošlošću, oko koje se neprestano spori, nego budućnošću, koja neumoljivo nestaje u demografskom propadanju. Što je pojedinac društveno marginaliziraniji i ekonomski nesigurniji, to mu je potrebnija metafizička veličina. U tom kontekstu, ukazivanje na licemjerje lidera ili simbola nema učinka, jer publika ne traži moralnu dosljednost, već masku kroz koju progovara njihova kolektivna frustracija. Iza tog ideološkog paravana krije se hladni, višestoljetni političko-ekonomski dogovor koji su poznavali i Bonaparte i Trump: spektakl i nacionalizam za siromašne, a porezna rasterećenja i deregulacija za bogate.
Cijeli taj savršeno usklađen stroj ne bi mogao djelovati bez sluga vladajuće klase. To mnoštvo na srednjim i nižim pozicijama moći koje služi samo za izglasavanje zakona i dizanje buke — obični poltroni, ulizice, beskičmenjaci i podrepaši — već stoljećima plješće državnim udarima, drži ljestve uništenju parlamenata te, ni ne znajući, slavi propast vlastite vladavine servilno dovikujući “bravo” svakom hiru svojih gospodara. No, treba se pitati kako je taj stroj uopće imao priliku profunkcionirati, a možda bi najkraći mogući odgovor bio neznanje, za koje je Platon u Protagori, iznoseći Sokratovu misao, naveo da je temeljni razlog zbog kojeg ljudi donose pogrešne odluke. Nemoralnih pretendenata na vlast uvijek je bilo i bit će. Oni će, u sjeni svoje zamišljene veličine i u nadi da će nadvladati efemernost i marginalnost, vječno koračati putevima povijesti: mali u sadržaju, veliki u praznim riječima, a najveći u jadu vlastite osrednjosti. Upravo to trenutačno dopušta usnuli narod jer, kako nas uči Goya, san razuma rađa čudovišta. Gomila mora naučiti i onu Marxovu da je nebo sasvim lijep dodatak malom komadiću zemlje, pogotovo zato što daje kišu i sunce, ali da ono postaje uvreda čim se čovjeku nameće kao zamjena za parcelu.
Naime, demokracija je prosvijećena samo onoliko koliko su prosvijećeni njezini građani, a potlačeni često nehotice sami sebi stežu lance. I stezat će ih i u budućnosti, jer je minimum dovoljan da ih se na to navede. Da bi mogli čuti glas povijesti, najprije moraju naučiti čitati. Dotad je dovoljno da se vlast proglasi strankom reda, a svi njezini protivnici strankom anarhije, komunizma i neprijateljima društva.
“Vlasništvo, obitelj, religija, red”, navodi Marx — a treba dodati: i nacija. Ti su simboli dovoljni za navodni narodni spas, pa makar se iza njih skrivali mediokriteti, propalice i moralni talog. Pod tim je znakovima sve dopušteno. Često je dovoljno izabrati samo jedan te ga pretvoriti u sredstvo vlastitih probitaka i zavođenja masa. Toliko je malo potrebno da partikularni interes postane opći, a aspiracije najužeg kruga ljudi odjednom prerastu u više ciljeve za koje se zaslijepljena gomila uvijek spremno žrtvuje.
Ono što zaglušujuće trube povijesti stoljećima objavljuju, zasad čuje samo elita: vlasništvo, obitelj, religija, red ili nacija — in hoc signo vinces.
Napomena: Tekst je autorsko djelo, jezično i tehnički uređeno uz asistenciju AI tehnologije.
Likantrop 