Piše: Ivan Pavičić
Svako društvo dijeli se na aktivne i pasivne pojedince. Oni koji se baš nikada ne bune, čak ni protiv najvećih nepravdi, vrlo vjerojatno niti ne promišljaju. Takvi su ili korisne budale onih na vlasti ili neutralni i suzdržani jer su još uvijek slijepi za ideje čije je vrijeme došlo te jednostavno ne osjećaju “duh vremena” (Zeitgeist), inače koncept koji je svojevremeno popularizirao Hegel. Subjekt koji razmišlja, s druge strane, konstantno je u otporu jer bez različitosti mišljenja nema ni dijaloga; pobuna, u tom smislu, ima veću vrijednost od suglasnosti jer bez neslaganja nema ni politike ni slobode.
Međutim, za angažirano djelovanje i pobunu nije dovoljno samo osvijestiti problem jer bi tada brojni prkosili tiraninu. Za akciju i otpor potrebni su energija i ideali, a oni relativno brzo iščeznu iz ljudi. Stoga su, vrlo često, upravo studenti logičan katalizator promjena u svijetu, pa tako i u našem susjedstvu. Naime, dovoljno su energični i mladi da još uvijek njeguju ideale, a istovremeno dovoljno odrasli i zreli da ih intelektualno obrade i usmjere ka konstruktivnom djelovanju.
Ipak, ako će se studenti do kraja boriti za ideale, gotovo sigurno neće tako brzo uspjeti u političkoj borbi jer politika u praksi ideale ne poznaje i ne prihvaća. Shodno tomu, da bi uskoro uspjeli u političkoj borbi, čini se kako bi morali pogaziti pokoje ideale, bar one o gandijevskom pacifizmu i nepristajanju na vodstvo dobrim dijelom već kompromitiranih (oporbenih) političara koji bi parazitirali na studentskim idealima. Studentska je borba za ideale, stoga, u svom uspjehu osuđena na politički neuspjeh.
No, studenti su – iako međusobno heterogeni u brojnim stavovima i uvjerenjima, a ujedinjeni oko temeljnih ideala – već sada uspjeli u nečemu dugoročno važnijem. Naime, postali su predvodnici moralnog sazrijevanja društva i svojevrsne spoznajne revolucije. Društva koja se bune obično odmah doživljavaju krvave posljedice, dok bogate plodove takvih pobuna često ubiru tek u budućnosti. Zbog toga je masovna pobuna iznimno rijetka, jer zahtijeva značajne napore i žrtve svih sudionika, a posebno onih na prvoj liniji.
Ova evolucija svijesti među studentima vitalna je za transformaciju čitavog društva, jer moralno nedoraslo društvo ne može iznjedriti moralne političare, s obzirom na to da su oni isključivo dio, pa i slika tog društva. No, kada je društvo moralno, politički i intelektualno zrelo, tada može iznjedriti uistinu najbolje pojedince koji će sutra biti njegovi istinski vođe. Do takvog se zrelog društva s vremenom može doći na dva načina. Prvi je top-down pristup gdje se institucionalno i bez skrivenih namjera počinje ulagati u (građansko) obrazovanje te se, između ostalog, zaista kreću njegovati slobode medija, izražavanja, kao i ostale građanske slobode te sekularizam, što će u budućnosti pridonijeti društvu u cjelini. Realno, do takvog je scenarija ipak gotovo nemoguće doći jer će nezrelo društvo vrlo teško izabrati zrelo vodstvo koje bi sve navedeno bilo spremno ispuniti, a još je teže očekivati da trenutačni kompromitirani i korumpirani političari provedu u djelo nešto zbog čega bi izgubili izbore u budućnosti, upravo zato što ih jednom informirani i obrazovani građani više nikada ne bi izabrali. Drugi i zapravo jedini način svojevrsni je bottom-up pristup razvoju društva, kojeg imamo priliku pratiti u susjedstvu, a u kojemu se sami građani probude te počnu učiti jedni od drugih, brinuti se za vlastiti rast i međusobno se osnaživati. Upravo taj smjer posljednjih mjeseci studenti nude cijelom društvu.
Studenti nas uče da političareva desna ruka na srcu ne znači ništa ako u isto vrijeme lijeva krade iz naših džepova. Štoviše, takva pojava zaslužuje najveći prijezir. Uče nas da slobodu treba budno braniti, jer čak i u najkraćem društvenom drijemežu ona može nestati iako se stvarala stoljećima. Nadalje, uče nas solidarnosti i društvenoj odgovornosti svakog pojedinca u suprotstavljanju tiraniji i nepravdi. Stiglo je vrijeme pobunjenih, a kako navodi Victor Hugo, nijedna vojska na svijetu ne može se suprotstaviti snazi ideje čije je vrijeme došlo. Ovo je vrijeme studenata koji su čitavom društvu postali učitelji.
“A sad je došao veliki trenutak
o kome čovečanstvo davno sanja:
kad učenik treba učitelja da vodi.
Pustite me da sednem tamo u kutak
i pričajte vi meni sad o slobodi.”
– strofa iz pjesme “Čas istorije” autorice Desanke Maksimović
Likantrop 