Piše: Ivan Pavičić
Iako je nihilizam u kontekstu filozofije prvi spomenuo Friedrich Heinrich Jacobi, filozofiji nihilizma prethodio je nihilizam kao revolucionarni i kulturološki pokret nastao za vrijeme Ruskog Carstva u devetnaestom stoljeću. Manje je poznato kako je riječ nihilizam popularizirao Ivan Turgenjev u romanu “Očevi i djeca”, a glavni je junak Bazarov taj pojam predstavljao riječima: “Nihilist je čovjek koji se ne klanja ni pred kakvim autoritetima, koji ne prihvaća nijedan princip na vjeru, ma kakvo poštovanje inače taj princip uživao”.
Nihilizam se od samih početaka očituje u pobuni protiv autoriteta i postojećih vrijednosti. Ruski nihilisti poput Mihaila Bakunjina i Sergeja Nečajeva bunili su se protiv stvaranja navodeći: “Strast uništavanja stvaralačka je strast”. Dmitrij Pisarev je, pak, poznat po rečenici “Što se može slomiti, treba slomiti”. Upravo je to “Sve ili ništa” glavna odlika ranog ruskog nihilizma koji se kasnije preobrazio u ruski socijalizam ili francuski anarhizam. Baš je Pierre-Joseph Proudhon uzvikivao kako je Bog zlo. Zašto? Na to nam je odgovor u “Pobunjenom čovjeku” dao Camus navodeći: “…porobiti Boga, prisiliti ga da služi, znači ubiti transcendenciju koja podržava stare gospodare i s uzdizanjem novih gospodara, pripremiti vremena čovjeka-kralja”. Dakle, kada “ubijemo” Boga rušimo legitimitet starih vladara, careva i gospodara te se spremamo na promjene i nova vremena. U tome vidimo sukob luciferovskih, prosvjetiteljskih principa protiv božanskog principa. Miltonovo remek-djelo “Izgubljeni raj” podarilo nam je rečenicu “Bolje je vladati u paklu nego služiti u raju” koja bi mogla vrlo dobro objasniti nihilistički i revolucionarni mentalitet. Luciferov “Non serviam”, Bakunjinov “Sve ili ništa” ili Proudhonov “Bog je zlo” zapravo su identični iskazi koji pokazuju kako je pobuna u svijetu uvijek prisutan motiv. I dok je prema Sloterdijku srdžba prva europska riječ (Homerova Ilijada), pobuna je arhetip koji poznajemo kroz likove Prometeja i Lucifera i koji se, između ostalog, povijesno manifestirao kao nihilizam koji je kasnije često neizbježno vodio u socijalizam i anarhizam. Sintaksa se mijenjala, no semantika je ostala ista: pobuna protiv autoriteta. Upravo u tome leži nihilistički temelj – nihilizam s lakoćom uništava, ali teško stvara. Razlog tomu mogao bi se naći u svojevrsnoj aroganciji i nedostatku skromnosti toga pokreta, zbog čega je posebice privlačan mladim ljudima.
Ono što niječe i priznaje samo “ništa” nema što izgubiti, a čovjek koji nema što izgubiti najopasniji je čovjek. Takav čovjek, samoubojstvo ne uzevši u obzir, suštinski ima dvije mogućnosti: ili živjeti za trenutak bez ikakve želje za višim vrijednostima, što se manifestira kao hedonizam, ili na silu pokušati stvoriti nove vrijednosti, što se očituje u sklonosti utopijskim idejama i revoluciji. Hedonistički način života zapravo je ono što je otac egzistencijalizma Soren Kierkegaard nazvao estetskim životom, odnosno življenjem za trenutak. Uz estetski, Kierkegaard poznaje još dvije faze života – etički i religiozni život. Ukratko, etički život je življenje za cijeli život, a religiozni je život življenje za vječnost. S obzirom na to da etički život podrazumijeva žrtvovanje današnjice za sutrašnjicu, on pretpostavlja osjećaj odgovornost prema sebi i drugima te traži da sklonosti ustupe mjesto obvezama. To, pak, ukazuje na to da su etički život i nihilizam nespojivi. Treća faza života je religiozni život koji prema Kierkegaardu (gotovo) nitko autentično ne živi. Ipak, življenje za vječnost ne predstavlja problem sve dok se ono ne pretvori u svoju defektnu verziju – u umiranje za vječnost ili čak spremnost na brojne žrtve drugih kako bi se ta vječnost dostigla. Takav mentalitet na koncu vodi u revoluciju.
Devetnaesto stoljeće kao stoljeće nihilizma iznjedrilo je po mnogima dvojicu najvećih njemačkih filozofa – Friedricha Nietzschea i Karla Marxa. Iako nisu bili nihilisti, njihove su (iskrivljene) filozofije pale na plodno tlo upravo zbog nihilističkih prilika devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća. Nietzsche je, uvidjevši Božju smrt izazvanu prosvjetiteljstvom i napretkom znanosti, prepoznao nihilizam kojemu je objavio rat uspostavljanjem novih vrijednosti, a svojim je “Nadčovjekom” (“Ubermensch”) nehotice stvorio kontekst za dolazak nacista na vlast. Marx je, s druge strane, neizravno odgovoran za strahote socijalizma koji je, bar u teoriji, tragao za utopijskim besklasnim društvom koje se do danas nije realiziralo. Naime, svaki filozof živi na ramenima prethodnika pa je tako Marx pod utjecajem Hegela i Feuerbacha te Rousseaua i Saint-Simona razvio komunizam. I dok je Nietzsche u suštini zastupao pokoravanje prirodi, Marx je zagovarao podčinjavanje prirode. Zanimljivo je primijetiti kako je izvorni marksizam dijelom vrlo sličan nauku kršćanstva. Njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers izvrsno je zaključio kako je smatranje povijesti čovječanstva strogo jedinstvenom kršćanska misao. Pozitivistička era koja je smijenila teološku i metafizičku eru označila je početak religije čovječanstva, a to se manifestiralo u socijalizmu – pothvatu deifikacije čovjeka i obliku revolucionarnog mesijanizma u kojem, iako paradoksalno, ima kršćanskih izvora. Takvom zaključku u prilog ide Camusova teza o čudesnoj ambiciji marksizma i podudaranju komunističke utopije s Otkrivenjem kao krajem povijesti.
Iako snose određenu odgovornost za napisanu riječ, ni Nietzsche ni Marx ne mogu biti moralno krivi za strahote koje su proizašle iz njihovih često pogrešno tumačenih tekstova. Naime, Nietzsche je antisemitizam osuđivao, a državu nazivao najhladnijim čudovištem. Samu pomisao o državi koja stvara “nadljude” Nietzsche bi zasigurno s gnušanjem odbacio. Marx je, pak, zahtijevao priznanje ljudske vrijednosti radnika i njihovo očovječenje te je u tome njegova veličina. Jednom je naveo kako cilj kojemu su potrebna nepravedna sredstva nije pravedan cilj, no kroz povijest smo imali priliku vidjeti koliko se puta taj narativ prekršio – sve zbog “višeg cilja” i ideologije. Nihilizam je tu vrlo opasan: kada se nema što izgubiti i kada nema čvrstog tla na kojemu se može stajati, treba paziti da se ne poleti previsoko jer je prizemljenje u tom slučaju često pogubno i tragično.
Dvadeset i prvo stoljeće moglo bi se nazvati stoljećem apsurda. Svako stoljeće u budućnosti dokle god je čovjeka osuđeno je biti apsurdno. Apsurd označava raskorak između ljudske težnje za jasnoćom i smislom u inherentno besmislenom i iracionalnom svijetu. Sve dok čovjek ne bude u mogućnosti potpuno objasniti svijet i njegovu općenitu svrhu taj će raskorak postojati. Neki taj raskorak pokušavaju premostiti “skokom vjere” ili pronalaskom nekog višeg smisla u životu i znamo ih kao egzistencijaliste. Egzistencijalizam je zapravo antiteza panlogizmu, a Sartre ga je definirao kao filozofski pravac čija je glavna ideja da čovjek definira samog sebe, da slobodno odlučuje o vlastitoj sudbini te da je on ono što od sebe čini, što je sažeto u maksimi “egzistencija prethodi esenciji”. To je jedan od razloga zašto se Camus nikada nije slagao s etiketom egzistencijalista koja mu je često bila pridavana, s obzirom na to da je sam bio skloniji mišljenju kako esencija prethodi egzistenciji. S druge strane, pasivni nihilisti koji potonu u razmišljanje o tome kako baš ništa nema smisla te je stoga svejedno kako će proživjeti ovaj život vjerojatno su u pravu ako gledaju budućnost u kojoj više neće postojati. Ipak, oni trebaju paziti da ne propadnu u ponor pretjeranog kontempliranja daleke budućnosti zanemarujući tako jedino što uistinu imaju – sadašnjost.
Konačno, postoje i oni koji se s nihilistima slažu da je smrt prestanak svega i da je stoga kraj uvijek isti, no za razliku od nihilista vjeruju kako je sama priča bitna, odnosno način na koji ćemo proživjeti ovaj život. Takvi najveći grijeh religije vide u maštanju o drugom životu i izbjegavanju ovog trenutnog koji nam je jedini zajamčen. Pritom primjećujemo kako religija i nihilizam mogu biti isprepleteni. Iako se kršćanstvo stoljećima borilo protiv nihilističkog mentaliteta dajući svijetu usmjerenje i životu zamišljeni objektivni smisao, ono samo može biti nihilističko ako zbog svoje rigidnosti priječi otkrivanje pravog (subjektivnog) smisla života. Nihilizam i kršćanstvo su dvije suprotstavljene krajnosti koje na koncu nisu toliko različite: dok kršćanin zahtijeva vječnost i “sve”, nihilist svojim krikom poručuje “sve ili ništa”. Posljedično, često se događa da i jedni i drugi zaboravljaju na vrijednost ovoga života. Apsurdisti, s druge strane, prihvaćaju apsurd postojanja, ali se istovremeno bune protiv njega te prkosno nastavljaju živjeti i boriti se da dospiju do vrha kao i apsurdni junak Sizif. Povrh toga, za sebe ne traže vječnost niti propadaju u nihilistički ponor. Nihilizam je prihvaćanje apsurda i pobuna protiv života, a apsurdizam prihvaćanje života i pobuna protiv apsurda.
Literatura:
- 1. Camus, Albert. (1971). Pobunjeni čovjek. Zagreb: Zora.
- 2. Milton, John. (2013). Izgubljeni raj. Zagreb: Školska knjiga.
- 3. Turgenjev, Sergejevič Ivan. (1991). Očevi i djeca. Zagreb: Školska knjiga.
Likantrop 