Piše: Ivan Pavičić
Ovogodišnje svjetsko nogometno prvenstvo za sobom je povuklo dva pitanja oko kojih mediji raspravljaju. Mediji u Hrvatskoj s više ili manje uspjeha uče nas lokativ imenice Katar, dok mediji u svijetu naširoko lamentiraju o kršenju ljudskih prava u toj arapskoj državi. I dok lingvističko pitanje trenutno nije toliko bitno za ovaj tekst, pitanje ljudskih prava to svakako jest.
Katar je država čiji je pravni sustav mješavina civilnog i šerijatskog prava. Iako je prema šerijatu kazna za homoseksualni odnos – smrt, “blagi” i “liberalni” Katar za taj “prekršaj” daje “samo” do pet godina zatvora. U toj državi moguće je za kaznu biti javno bičevan, a sloboda izražavanja je na takvoj razini da je 2012. godine katarski pjesnik Mohammed al-Ajami zbog kritiziranja vlade zaradio doživotnu kaznu zatvora, da bi bio pomilovan i pušten na slobodu četiri godine kasnije. Radnička prava i prava žena bi – najblaže rečeno – mogla biti bolja. Ipak, ništa od ovoga nije bilo prepreka da iznimno bogati Katar ugosti ovogodišnje svjetsko prvenstvo. Tu čast udijelila mu je krovna svjetska nogometna organizacija – FIFA, koja je po svojemu statutu “predana poštivanju svih međunarodno priznatih ljudskih prava te nastoji promicati zaštitu tih prava”. Time FIFA, u kojoj članstvo ovisi o nacionalnom priznanju od strane Ujedinjenih naroda s iznimkom zemalja Ujedinjenog Kraljevstva, pokazuje kako nije apolitična organizacija i kako je današnji profesionalni nogomet inherentno politiziran.
Novac je uz religiju i naciju najsmrtonosniji ljudski izum. Iako su zbog njega od pamtivijeka stradavali ljudski životi, pokazuje se kako radi njega stradavaju i ideje o ljudskim pravima. Naime, nekoliko je reprezentacija izašlo s idejom kako će na prvenstvu njihovi kapetani na ramenu nositi traku duginih boja u znak podrške LGBT zajednici, ali i općenito ljudskim pravima. Gianni Infantino, predsjednik FIFA-e, takvu je inicijativu proglasio licemjernom jer bi se “Europljani trebali ispričavati tri tisuće godina za ono što su radili diljem svijeta prije nego počnu davati moralne lekcije”. Vjerojatno ne treba ni dodati kako je inicijativa zabranjena. Infantino ipak nije potpuno u krivu – Europljani su pod utjecajem religijskog fundamentalizma, nacionalizma, oholosti ili želje za bogatstvom kroz povijest napravili mnoge strahote u vidu antisemitizma, križarskih ratova, kolonijalizma, rasizma, fašizma, nacizma, komunizma, itd. Današnji, živući Europljani imaju odgovornost da učine sve kako se takve strahote više nikada ne ponove.
Zanimljivo je primijetiti da igrači određenih reprezentacija (Engleske npr.) kleče prije početka svake utakmice kako bi skrenuli pozornost na problematiku rasizma. To je također politički čin, no FIFA ga ne zabranjuje. Upravo je to dokaz kako stav te organizacije da neće miješati nogomet i politiku nije dosljedan. Europska nogometna organizacija – UEFA – dopustila je i trake duginih boja i klečanje jer, iako politizirani, promiču dobar cilj. Čelne ljude FIFA-e stoga treba pitati misle li da je promicanje dobrog cilja poput borbe za ljudska prava nešto što je bezuvjetno ili ipak ovisi o određenim okolnostima.
Nije se teško boriti za temeljna ljudska prava u tolerantnom i demokratskom Zapadnom svijetu, no ondje ta borba više nije prijeko potrebna. Lako je “One Love” kapetansku traku nositi u relativno tolerantnom Londonu ili Berlinu. Samim time to ondje nije nužno jer nije pitanje života i smrti. S druge strane, ta bi traka duginih boja u Dohi nešto značila. Ona nikako ne bi značila provokaciju kako neki vehementno insinuiraju. U državi gdje je zbog homoseksualnog odnosa moguće biti uhićen, dugine boje označavaju otpor takvom režimu i podršku ljudskim pravima. Treba se prilagoditi domaćinu i njegovim pravima i običajima te ne treba provocirati, kažu neki. Pritom zaboravljaju da su prava i običaji nacističke Njemačke bili rasni zakoni temeljeni na antisemitizmu. Srećom, tomu se slobodni svijet nije želio prilagoditi. A ne treba ni ovome religijskom fundamentalizmu. Oko temeljnih ljudskih prava i sloboda ne bi trebalo biti pregovora, a novac ne bi trebao biti važniji od prava žena, prava LGBT populacije, manjinskih prava, radničkih prava, slobode izražavanja, slobode vjeroispovijesti i ostalog.
Likantrop 