Tirada ni o čemu i svačemu

Piše: Juraj Krševan Dovranić

Da ne duljim. U načelu ne želim pisati o ovoj temi jer se uvukla u apsolutno svaku poru društva u maniri teflona za kojeg se pretpostavlja da ga je moguće pronaći u svakom ljudskom biću na planetu u ovom trenutku. Pišem ovaj tekst isključivo kao terapeutski rez. Brzo skidanje flastera s još otvorene rane prije nego što se skupi dovoljno vlage koja će prouzrokovati infekciju. Svi mi živimo ispod tog flastera i poprilično je jasno da su infekcije već temeljito načele biće društva; kako globalnog, tako i ovog lokalnog. Štiteći nas od veće opasnosti, propusnost ovog flastera sitnim je infekcijama omogućila izvrsnu šansu da ogoli imunitet našeg bića, društva, zajednica. Potpuno očekivano, taj imunitet nije bio u najboljem stanju i bez Covid-a 19, Delte, Omikrona ili posljedično Decepticona ka čijem smjeru sve ovo počinje naginjati. Smatram da je upravo obmana najveća nuspojavna opasnost nečeg što bi vrlo lako mogao postati povijesni lom.

Više od svih ostalih obmana na svijetu, kako provjerenih tako i neprovjerenih, najviše me začudila obmanutost samih ljudi koji smatraju da shvaćaju točku u vremenu u kojoj se trenutno nalazimo. Za lakše snalaženje u ovom sadomazohističkom činu (meni koji čupam i tebi koji/koja čitaš), nastojat ću svoju argumentaciju podijeliti u tri dijela. Prvi, ujedno i moj omiljeni, pozabavit će se našom trenutnom socijetalnom situacijom; drugi je ponešto nadahnutiji te ću se u njemu orijentirati na odnos vlasti prema borbama s kojima se naše društvo nosi; treći dio odnosi se upravo na tebe i mene. Nas koji smo svakodnevni dionici u ovom društvenom aranžmanu i koji na izravan način osjećamo pritiske prve dvije stube.

Kak taubeka dva

Nedavno sam imao razgovor sa svojom starijom sestrom. Bila je to neka gluha i maglovita nedjelja netom nakon velikog ustanka naroda na Jelačić placu kada je narod tobože gorio od bijesa. Po nekim glavama su se vrzmale destruktivne, reakcionarne ili čak primordijalne ideje. Nekima je samo sve skupa dosadilo i htjeli su nekako oponirati vladajućem ešalonu, kada već izbori malo utjehe daju. Neki su došli samo avanturistički i htjeli sudjelovati u nečem živom i opipljivom, sve što klasično hrvatsko narodno veselje mora sadržavati.

Usred petnaeste cigarete, sestra je rekla nešto što mi se učinilo toliko točnim i jednostavnim. Jedine dvije konkretne slobode koje su prosječnom čovjeku preostale jesu da konzumira i radi da bi konzumirao. Vrlo logična rečenica. Još od vremena znoja lica svog i prvog dobitnika lutrije koji je spiskao dobitak, Adama, za puk postoji isključivo znoj lica njegovog i namirivanje želja i potreba kroz sitnice koje barem malo tješe zavezani ultimativni svemirski procesor, to jest naš um.

Ljudi su doista izgubili dva ključna prečaca za lučenje serotonina i dopamina u ovom razdoblju. Reakcija nije izostala. Zemlje čiji su narodi činili okosnicu nekadašnjeg Slobodnog svijeta, unaprjeđivali znanost, mijenjali društvene aranžmane u svrhu boljeg života, u posljednje vrijeme svedeni su na taoce i one koji će tek postati utamničeni (iako je i njihova dobra vjera prilično upitna).

Naravno, marksističko pitanje bilo bi: „Jesmo li ikad bili slobodni?“. Naravno, rousseauovski odgovor bio bi: „Jesmo, nekad“; dok bi netko s blagim sjećanjem gimnazijske filozofije spomenuo nešto o Špilji i popratio to nekim grčkim pojmom kao što je Demiurg, da zakuca raspravu.

Upravo u ovom tripletu polupoznavanja pojmova i škola mišljenja leži najplodnija materija plodne zemlje razdora i obmana po kojoj se danas valjamo. Upravo ovakvo ad hoc, ex cathedra, deus ex machina (ovime sam ispucao sav arsenal gimnazijskih polusjećanja) zaključivanje i razrješavanje bremenitih društvenih situacija širom je otvorilo vrata nedoumici. Donošenje silovitih i hirovitih stavova uz premalo informacija i iskaljivanje bijesa proizašlog iz pukog postojanja u lošim uvjetima odličan su put za mesijansko promatranje političkog. Nije toliko važno tko ili što je taj mesija, važno je isključivo da on postoji. Hrvatskim mesijanstvom zabavljam se kasnije u tekstu. Za početak, pažnju bih volio usmjeriti na političko i ekonomsko nebo dotaknuto velikim Drugim.

Warhammer 40k

Na moju iskrenu žalost u ovom tekstu ću izbjeći devetanje o ideologiji, političkoj teoriji, povijesti i sociologiji. Za poantu koju želim prikazati poslužit ću se puno jednostavnijom metaforom. Za vas koji zapravo imate život, Warhammer 40k je znanstveno-fantastični serijal stolnih igara, video igara i romana koji se bavi budućnosti ljudske rase u 41. stoljeću. Ljudskim carstvom vlada, naravno, Car ljudi; mesijanski entitet čije podrijetlo nije potpuno poznato. On svojim racionalnim i sekularnim umom vodi ljudsku rasu kroz svemirske pohode i bitke sa svime što je u tom žanru moguće zamisliti. Moje mišljenje je oduvijek bilo da ne radi to naročito uspješno što je još jedan dokaz da i u 41. stoljeću ljudi imaju vođe kakve očito zaslužuju po nekoj kozmičkoj pravici.

Posebno interesantno u tom narativu spomenutog znanstveno-fantastičnog svijeta je odnos ljudi prema ranijim epohama. Jedna od tih epoha nazvana je Mračnim vijekom tehnologije. Epoha je to koja se odnosi na najsvjetliju točku u ljudskoj povijesti. U razdoblju kada je ljudska rasa suvereno vladala svemirskim prostranstvima njezini planeti izgledali su kao slike onog što je socijalizam trebao iznjedriti da su na vrijeme otkrili fazore i warp pogon, a umjetna inteligencija kao koristan sluga u načelu je upravljala svim kompleksnijim i zahtjevnijim radnjama. Naravno, kao što u svakom sf-u tako biva, došlo je do krvavog sukoba između ljudi i umjetne inteligencije koja je počela razvijati svijest. Nakon razornog sukoba, okljaštreno ljudsko carstvo ovaj period počelo je nazivati Mračnim vijekom tehnologije.

Zbog čega sam vas na ovaj način uveo u moje vikend razonode? Nije li stupidno očito koliko se ljudi uvijek više orijentiraju na nuspojavu. Problem je tehnologija, ali ne ono što je do njenog divljanja dovelo, problem su Covid mjere, ali ne politika koja je na globalnoj i lokalnoj razini do njih dovela. Problem su iritantni zeleni, ali ne i svjetska ekonomija koja je dovela do ovih teških pitanja.  

Mi gradimo prugu, pruga gazi nas

Ovog puta mogao bih reći da je forma ipak važnija od sadržaja. Formu bi u ovom primjeru prikazao kao vladavinu. Ne kapitalističku vladavinu, socijalističku vladavinu, monarhističku vladavinu. Samo vladavinu. Unutar te vladavine, aranžmana, puke kružnice na papiru, mi postojimo, živimo, stvaramo, dajemo joj sadržaj koji čini opipljivi, materijalni svijet, ali i onaj neopipljivi, apstraktni. Usprkos različitim varijacijama na temu (tek tri sam nabrojao iznad), koncept je očito jasan. Funkcioniranje unutar zadane kružnice.

Naša stvarnost je da živimo unutar aranžmana čije su postavke orijentirane na ekonomsku ravan. Naravno, neoliberalizam nije prvi takav sustav, ali uz ostale datosti koje sačinjavaju naš svijet (tehnološki razvoj, globalizam, konzumerizam, apatija) ova pretpostavljenost svega ostalog ekonomskoj logici ostavlja puno dublje tragove. Pozicionirajući sve vrijednosti s obzirom na njihovu isplativost, uskoro će nam ponestati vrijednosti. Pogubnost takvog pristupa vrhunski je vidljiva od početka migrantske krize. Upravo su takve pukotine u tkanini zastora pokazale da su najprije načete osnovne ljudske vrijednosti. Za ovaj tekst to je posebno važno jer su nas do nedavno učili da su te vrijednosti temelji na kojima je sazdan slobodni svijet.

Čak nisam toliko osupnut ni zatiranjem nekih osnovnih ljudskih prava, agresijom, svođenjem ljudi na radne strojeve, sveopćom retardacijom kojoj svjedočimo na svim društvenim poljima. Nisam osupnut niti apatijom. Nikad nisam imao romantične predodžbe o ljudskoj rasi, a svi koji me poznaju (vjerojatno jedini koji ovo i čitaju) znaju da nisam najšarenija osoba za šankom. Ono što je mene osupnulo je farizejština.

S obzirom da je večeras forma važnija od sadržaja, prije svega me osupnjuje farizejština tvoraca sadržaja prema tankoj grafitnoj liniji koja ih okružuje i egzistira isključivo zbog njih. Ne želim nabrajati licemjerne primjere iz bliže ili dalje povijesti. Spomenut ću samo da se isti oni koji osjećaju nemir i gađenje (s pravom) cjelokupnom globalnom situacijom molotovljevim koktelima žele vratiti na posao; oni koji smatraju da je novi svijet izgubio moralni kompas žele taj kompas ponovno uspostaviti obmanjivanjem i zastrašivanjem; zbog onih koji vrednuju ljudski život ponad svega protiv establišmenta, drugi ljudski životi se gube.

U iščekivanju spasitelja

Domaća situacija tek je preslika onog što se događa na globalnom planu. Nije li farizejština najviše unazadila hrvatsko društvo? Nismo li dosad shvatili da hilijazam nije validna politička forma? Postoje li doista te mesije koje iščekujemo toliko dugo? Naravno da je i naravno da nismo. Možda i najvažnije pitanje koje ovdje moram postaviti je: Kakvu vlast stvara narod farizeja?

Moje je mišljenje kako naša vlast kao nikad ranije ocrtava biće naroda. Narod farizeja zaslužuje velike svećenike, zaslužuje ugojena, blijeda tjelesa čiji pogled svaki dan biva nešto manje sjajan. Nije li se upravo to dogodilo? Bez želje da se zaogrnem priprosto shvaćenim šlafrokom euroskepticizma, nije li naša vlast u ulozi visokog svećenstva, gubernatorstva podno velike vlasti nekog više ili manje apstraktnog cara ljudi koji samih ljudi i ljudskosti nije nimalo svjestan, a ljudsko je zatrto i obezvrijeđeno?

Ne, naravno da nije. Još uvijek živimo u kakvoj-takvoj demokraciji, još ne postoje rasni zakoni, još uvijek ne postoji radna obveza i ne hrane nas zelenom sluzavom tvari koja je tobože napravljena od planktona, a ljudi su ključni sastojak. S druge strane, zasigurno mislim da je prepotentno ponašanje vlasti naša zasluga.

Hrvatsko iščekivanje sudnjega dana

Hilijazam je inače iščekivanje povratka Mesije i njegove vladavine na Zemlji do kraja Svijeta. Koliko dugo su Hrvati iščekivali svojeg mesiju kroz stoljeća, nekad i više puta unutar istog stoljeća. Potpuno smo pervertirali koncept razvoja nacionalne države i građanskog društva. Nešto što je bilo zamišljeno kao sekularno i prosvjetiteljsko okrenuto je u smjeru idolopoklonstva. Odličan primjer takvog ponašanja je zloupotreba Starčevićevog gesla Bog i Hrvati. Otac domovine kako ga danas poznajemo, na veliko razočarenje nekih, nije htio tim riječima reći da su Hrvati od Boga odabran narod. Htio je jednostavno reći kako iznad volje hrvatskog naroda koja je oplemenjena Saborom više ne postoje nadnaravne ili bilo kakve druge instance.

Iz recentnije povijesti nepogrešiv primjer naše patologije je oblik podrške kojeg su uživali prvaci tobože desne i tobožnje lijeve opcije. Na ovom polju najviše su se u nedavnom razdoblju iskazali Možemo! i Domovinski pokret. Dok je dr. Miroslav Škoro završio slično kao i ostale mlade nade hrvatske desnice, povrijeđeno i s malverzacijskim optužbama; Tomislav Tomašević Senf nešto je dulje opstajao na političkoj sceni kao mladi spasitelj. Tek nakon što se Tomaševićevo fabijanstvo izlizalo do mjere politike sustezanja, još jedno iščekivanje političkog izbavitelja palo je u vodu.

Dakako, u društvu koje kratko razdoblje intenzivno vjeruje, a onda pada u sveopću apatiju, pojava visokog svećenika koji je samim svojim postojanjem iznad svih ostalih logična je pojava. Isto tako, logičan slijed događaja bit će osorno odbacivanje volje i ideja proizašlih iz naroda. Ideje se najčešće odbacuju jer su priproste i priglupe. Tako je velikim ukazom odbačena sama ideja referenduma o euru. Na stranu što ja nisam protivnik eura, jasno je da će gnjev kod ljudi izazvati bezobrazno postavljanje tog pitanja u ekvivalent s mumljanjem luđaka u sanatoriju. Reći da je to završeno pitanje jer smo 2013. godine pristupili Europskoj uniji posebno je bezobrazno. Toliko su dosadašnje vlasti sposobno baratale financijama i političkim u ovoj državi da je apsolutno bespredmetno dovoditi u pitanje veliku odluku visokog svećenstva.

Slična situacija povezana je i s pandemijskim mjerama. Kod ovog pitanja također nisam nešto naročito orijentiran protiv. Cijepljen sam, imam potvrdu, ne zamaram se čime su mi obogatili ureu. S druge strane, apsolutno razumijem bunt i revolt ljudi. Ne toliko zbog toga što smatram da su ove mjere grozomorne i da smo svi postali taoci društva i svijeta, nego zbog načina. Mjere nisu grozomorne. Ljude sa žutim zvijezdama otvoreno nazivam idiotima, a one koji ovo poistovjećuju s periodom prve polovice 20. stoljeća, tragično neupućenima ili patološki fetišističkima. Usprkos tome, skrivanje vlasti od naroda preko stožera, neodlučnost da se povuku konkretnije ili teže mjere i onda naknadno okrivljavanje tih istih ljudi nakon što je vlast dozvolila otvorenu ljetnu turističku sezonu – takvo nešto bi i strpljivije narode dovelo do divljanja. Zapravo i jest. Očito smo i zaslužili.

Jedan drugom smo klon

Tu u priču direktno dolazimo ti i ja. Kad sam mozgao o ovoj tiradi najbolje sam sačuvao za tebe stari/stara. Ti i ja, svi mi smo najveći krivci za sve ranije platoe nabrojane. Nije Slobo kriv, mi smo govna! poručivao je jedan od transparenata ispred srbijanske skupštine za vrijeme rušenja Miloševićeve vlasti. I doista, mi smo govna. Jedino utješno pitanje je jesmo li govna a priori ili smo takvi postali nakon desetljeća, stoljeća, tisućljeća. Mislim da pomalo ima istine u obje mogućnosti.

Nedavno sam pročitao zgodan članak na stranici Ideje.hr kojeg je napisao Goran Mihelčić (https://ideje.hr/skare-razdora-hrvatsku-bi-tek-mogle-zasjeci-psihologija-i-politika-pandemijskih-podjela-drustvene-mreze/). U pitkom tekstu trenutno pitanje procijepljenosti analizira kroz ideju lojalnosti pojedinca društvu. Odbijanje cijepljenja je zapravo direktno odbijanje prosocijalnog ponašanja. Odbijanje zaštite sebe i drugih. Paralelno, protokom vremena i većim cijepljenjem drugih, šverceri imaju sve veću isplativost od svojeg čina, to jest ne činjenja. Takvo ponašanje dovodi do društvenog razdora, kad tome pomognu društvene mreže i ne shvaćanje biti građanskog društva, dolazimo do situacije koju imamo danas.

Zbog toga mislim da smo govna a priori i a posteriori. Naravno, razumijem da je svijet na lošem mjestu, sustav je nepošten i ovo još nije ni blizu njegove finalne forme, ali možemo li se potpuno opravdavati na taj način? Jasno je da ljudi gube povjerenje u medije, da sumnjaju u znanost. Teško podnose da nešto nije u ljudskoj kontroli pa sve što se oko njih događa objašnjavaju kroz intrigantne i pedantne teorije. Ono za što nas se ne može iskupiti je kategoričko odbijanje postavki građanskog društva, plemensko percipiranje hrvatstva i farizejsko hvatanje uz skute bogova hrvatstva koji su odavno trebali biti detronizirani. Ranije navedeni prosvjed bio je odlična slika tog društva. U maniri pravih farizeja podno slike Bogorodice, psovale su se majke i dijelile pljuske, ljudi koji eklatantno odbijaju kulturu polemike i dijaloga bili su najeksponiraniji govornici, pokoji pripadnik neohlilijalističke struje nadao se da je vlasnik teretane novi mesija (nije). Ljudi su pomiješali pojmove, pa od Crkve traže odgovor na svjetovno. Preziru materijalni svijet, a s druge strane su njegovi najveći pobornici i tvorci, čude se učincima postupaka koje su sami napravili.

Usprkos tome shvaćam. Moje mišljenje i veliko finale ove tirade ni o čemu je kako su ljudi ispravno prepoznali problematičnu situaciju u kojoj se svijet nalazi. Nisu još prepoznali svoju težinu u tome svemu i činjenicu da su upravo oni kreatori tog svijeta. Zbog toga smatram da smo kao društvo farizeji. Licemjerno se klanjamo idolima, isključivo klanjanja radi, i sve ćemo prije i radije napraviti umjesto da te idole jednostavno zaobiđemo. Obmanjujemo sami sebe radeći za i protiv sustava paralelno uživajući u toj obmani na način koji bi samo psihoanalitičari sočno objasnili.

Na kraju treba biti realan i direktan s ovim stvarima. Otvoreni kretenizmi kao što je stranica Bernarde Jug (Izdajnici.hr) nisu samo stupidni, nego i iznimno opasni. Ako želite živjeti u normalnom, građanskom društvu bez zatvaranja ovo zasigurno nije put. Osvjedočeni neonacisti, vjerski fanatici, samoprozvani nasljednici mesija, ili granične ličnosti koje su uhvatile šprancu Qanon priče nisu put boljitku. Želite bolje? Preuzmite odgovornost, promislite racionalno, sagledavajte svijet realno i jebeno se počnite ponašati na taj način!