Piše: Ivan Pavičić
„U svim okolnostima svojeg života, bio on nepoznat ili privremeno slavan, uhvaćen okovima tiranije, ili slobodan da se izrazi, pisac može biti uvjeren da će ga zajednica ljudi podržati pod jednim uvjetom, a to je da prihvati, što je više moguće, dvije dužnosti koje krase njegovu profesiju: da služi istini i da služi slobodi.“
Ovako je prije šezdeset i četiri godine primajući Nobelovu nagradu za književnost govorio veliki Albert Camus. On je tada pred cijelim svijetom izdvojio istinu i slobodu kao dva temeljna principa i uzora kojima treba težiti. U govoru je još, između ostalog, dodao: „Svaka generacija, bez sumnje, vjeruje da je osuđena prepravljati svijet. Moja, pak, zna da to više neće raditi. No, njezin je zadatak možda i veći. Njezin je zadatak spriječiti raspadanje svijeta“.
Mogu li istina i sloboda očuvati svijet? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti. Ipak, ono što je jasno jest to da ga nikako ne mogu razoriti – čak i kada bi istina i sloboda uspjele razoriti svijet, onda taj svijet isprva nije ni bio vrijedan postojanja. Međutim, dojam je kako u naše doba istina i sloboda imaju sve manju vrijednost.
U današnje vrijeme svjedoci smo raznih fenomena poput post-istine, kulture otkazivanja, političke korektnosti. U suvremenom svijetu granica između istine i laži svakim danom postaje nejasnija, a „alternativne činjenice“ postaju sveprisutne. Globalizacijom i napretkom tehnologije došli smo u doba kada u uvjetima relativne (ne)obrazovanosti i određene pismenosti, građani imaju priliku birati svoju istinu. Shodno tomu, jedno od većih pitanja ove generacije jest kako se nositi s toliko različitih „istina“. Iako je istina – istost iskaza i činjenice – (gotovo) uvijek univerzalna i jedinstvena, put kojim trebamo krenuti nije ušutkivanje onih koji misle drukčije od nas. Naime, zatirući nečije istine povećavamo njihovu netoleranciju i bijes. Moramo dopustiti svakom pojedincu slobodu i mogućnost da bude u krivu sve dok ne prelazi granicu, a to je narušavanje tuđih sloboda i poziv na nasilje. Najbolja borba protiv neistine i neznanja nije ušutkivanje, već dijalog u potrazi za istinom. Taj se dijalog, uči nas Popper, može voditi – i tolerirati – sve dok se stavovima koji su neracionalni, netolerantni i uvredljivi možemo suprotstaviti racionalnim argumentima i dok takve stavove možemo držati u granicama uz pomoć javnog mnijenja. Ukoliko, naime, prihvatimo drukčiji narativ – onaj da ne bi trebali inzistirati na dijalogu s drugima samo zato što smo uvjereni da su u krivu – utoliko riskiramo da se u budućnosti nađemo u obrnutoj poziciji gdje se naše istine neće čuti. A sjetimo se, najveće tiranije u prošlosti uspostavljene su upravo u ime nečije istine i upravo radi nečijeg dobra.
Dugo sam smatrao kako je sloboda izražavanja najviše ugrožena od američke krajnje „ljevice“. Iako je to i dalje dijelom točno, čini se kako je poziciju američke krajnje „ljevice“ u Hrvatskoj zauzela krajnja „desnica“. Naime, u Hrvatskoj su se, paradoksalno, neki od trenutno najvećih boraca za slobodu odlučivanja o cijepljenju pobunili protiv slobode izražavanja onih čije im izražavanje nije po volji. Tu, dakako, mislim na slučaj nedavnog Dežulovićevog teksta o Vukovaru. I dok se može govoriti da je taj tekst vulgaran, prost ili nekima uvredljiv, nikako ne možemo govoriti da je prešao granicu slobode izražavanja. Taj je tekst ostao na razini kritike jedne politike prema jednom gradu. Kada bi, pak, netko napisao tekst s istim naslovom omalovažavajući vukovarske žrtve i opravdavajući Miloševićevu politiku, tada bi mogli govoriti o govoru mržnje. Jednako tako, ne bi bilo isto kada bi o Holokaustu kritički tekst napisao Židov kojemu je npr. dosta da se na Židove povijesno gleda isključivo kroz prizmu žrtve, ili Nijemac koji bi opravdavao nacistički režim. Nakon svega, čini se kako o slobodi izražavanja hrvatska javnost ima još mnogo učiti – kako je naveo Thomas Paine: „Tko se ne usudi uvrijediti, ne može biti iskren“.
Upravo je uvreda ono što se htjelo potpuno ukloniti iz javnog prostora kada je američka „ljevica“ na sveučilištima „stvorila“ političku korektnost. Iako je sama namjera vjerojatno i bila dobra, praksa je pokazala sve nedostatke političke korektnosti. Ubrzo je postalo jasno kako bi od strane političkih protivnika ili „snowflake“ generacije gotovo sve moglo biti okarakterizirano politički neispravnim i nepoželjnim. Jedan od vodećih kritičara političke korektnosti je i Slavoj Žižek koji je naveo kako se iza svega poštovanja prema drugome, u političkoj korektnosti zapravo „skriva zastrašujuća hladnoća i hipokrizija bijelih lijevih liberala“.
Time smo došli i do posljednjeg fenomena koji je spomenut u uvodu, a to je kultura otkazivanja. Imamo li pravo na potpunu ili samo selektivnu istinu? Jesmo li u stanju od svih činjenica stvoriti svoje zaključke ili nam istina treba biti servirana na pladnju? Je li selektivna istina uopće istina? Možemo li biti odgovorni za svoje istine ako su to tuđe istine? Jesmo li uopće slobodni ako ne snosimo odgovornost za svoje istine? Takva se rasprava trenutno vodi i u Sjedinjenim Državama gdje se pod maskom progresivnih i multikulturalnih ideja sprema cenzura u tamošnjem kulturnom sektoru. Tim činom „progresivci“ zapravo pokazuju kako nemaju dugoročnu vjeru u američki obrazovni sustav i ljudski intelekt. Uklanjanjem spomenika i „paljenjem“ knjiga, žele izbrisati svaki sporni i potencijalno uvredljivi dio svoje prošlosti ne shvaćajući da bi tako na kraju mogli izbrisati vrijedne pouke za budućnost bez kojih bi se povijest mogla ponoviti. A kako je svojevremeno naveo Heinrich Heine: „Gdje pale knjige, na kraju će i spaliti ljude“.
„Brinite se za slobodu i istina će se pobrinuti za sebe“, rekao je jednom Richard Rorty. Ako je u pravu, to bi mogao biti razlog za optimizam. Naime, teže je boriti se za istinu nego za slobodu, posebice kraj ovoliko „istina“. Krenimo onda u borbu za slobodu, borbu koja nije ondje gdje je suglasnost s nečijim stavovima – to je borba za vlastite stavove prerušena u kreposne riječi. Borba za slobodu, naprotiv, počinje ondje gdje postoji neslaganje. Istinski zagovornik slobode izražavanja je onaj koji kaže: „Ne slažem se s onim što govoriš, ali branit ću do smrti tvoje pravo da to kažeš“. Učimo od Voltairea!
Likantrop 