Piše: Likantrop
Vječni život svakako je česta tema u našoj civilizaciji i modernom svijetu. I dok oni religiozni najčešće teže transcendentalnoj, metafizičkoj vječnosti; brojni spominju kako je nepostojanje ovozemaljskog vječnog života pravi razlog za besmisao naših života na Zemlji. Zašto uopće živimo ako su naši životi prolazni i što ako poslije ovog života ne postoji ništa, pitaju se mnogi. Namjera ovog teksta nije ulaziti u religioznu, teološku ili eshatološku sferu, već zadržati se na Zemlji, kako figurativno, tako i doslovno. Stoga, pitanje koje (si) postavljam ne glasi „Ima li života nakon smrti?“, već „Ima li života bez smrti?“.
U brojnim knjigama i filmovima možemo vidjeti želju za vječnim životom bez ikakvih fizičkih i vremenskih ograničenja. Čak i moderna medicina i biokemija rade sve kako bi se što više primakli tom „idealu“. Naravno, vječnom ovozemaljskom životu nikada se nećemo moći u potpunosti približiti. Ipak, postavlja se pitanje bi li uopće trebali pokušavati. Sada ću staviti na stranu sve potencijalne probleme koji bi se dogodili kada bi nekim čudom postigli ovozemaljsku vječnost, poput etičkih dilema ili činjenice da bi naš planet za nas postao premalen te da bi nam vrlo brzo ponestalo resursa. Najvažniji razlog zašto ne bi trebali težiti ovozemaljskoj vječnosti leži u tome da bi naši životi izgubili priliku za bilo kakav smisao. Iako je vječni život mnogima prekrasan san, zapravo bi mogao biti noćna mora. Samo postojanje koje mora prestati može imati svrhu vrijednu traganja. Naime, ako bi imali vremena za sve, ne bi imali vremena ni za što, jer bi svaka naša radnja bila bez sjaja. Upravo nam spoznaja da smo smrtni i da ćemo jednom umrijeti daje razloge i odgovore na pitanja poput zašto bi danas ustali iz kreveta.
Nihilisti navode kako život nema nikakav smisao, pa ni onaj smisao koji sami pronađemo. Ipak, čak se i oni slažu da bi bez smrti ovaj život bio nepodnošljiv: „Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kad mi se prohtije; bez ideje o samoubojstvu, odavno bih se ubio“ (Emil Cioran). Međutim, kada Cioran navodi da pojedinac nema nikakvu odgovornost za vlastiti život jer ga prije nego se rodio nitko nije pitao za pristanak, on nije u pravu jer svatko daje pristanak za svoj život svake sekunde pošto ga već sljedeće može okončati. Suprotno Cioranu, Jean-Paul Sartre je vjerovao da, usprkos tomu što nismo sami izabrali roditi se, (s)nosimo potpunu odgovornost za vlastite živote i da svaka naša akcija i izbor određuju tko smo i što ćemo postati. Na nama nije da bježimo od odgovornosti, već da se s njome suočimo te da što više pokušamo izbjeći nepotrebnu patnju jer nema ničeg plemenitog u patnji koju smo sami nepotrebno uzrokovali. Patnja je, ipak, u apsurdu života neizbježna, ali preživjeti znači pronaći smisao u svemu tome. Da parafraziram Nietzschea, onaj čiji život ima zašto može se nositi s gotovo svakim kako, a uspravno koračanje kroz život je možda i najveća pobjeda koju možemo izvojevati. Kada doživimo životne teškoće i kada prepoznamo svu besmislenost života, trebamo nastaviti dobro živjeti te tako postati gospodari naše apsurdne sudbine. Kako navodi Albert Camus, čak i Sizifa treba zamisliti sretnim jer je sama borba da se dospije do visina dovoljna da ispuni ljudsko srce.
Zaista, ispunjen život nije potraga za srećom, već potraga za svrhom. Onaj tko isključivo traži sreću, nikada je neće pronaći. Sreća dolazi kao produkt prihvaćanja odgovornosti za vlastiti život i našeg suočavanja s izazovima koje svojevoljno stavimo pred sebe te ih prevladamo. Obično su najteži i najveći izazovi oni kojih se najviše plašimo, ali i oni koji nam na kraju donesu najveće ispunjenje, jer život bez rizika ne postoji. Vrlo često se potvrdi istinitim da ono što najviše želimo pronaći nađemo tamo gdje najmanje želimo tražiti, što je sažeto u alkemijskom načelu „In sterquiliniis invenitur“.
Zanimljivo je primijetiti kako nijedan velikan u povijesti nije bio veći za života nego što je nakon smrti. Naš najveći paradoks je u tome što često žudimo za vječnim životom, a zapravo nas tek smrt može učiniti besmrtnima. Tu beskonačnost postižemo svojim djelima. Smrti se treba bojati tek u mladosti, kada za života vjerojatno još nismo postigli neku pobjedu za čovječanstvo. Pobijediti za čovječanstvo moglo bi značiti najprije pobijediti za sebe i postati najbolji mogući ja, prema maksimi „Εν τὸ πᾶν“ [„Jedan je sve“]. Kao što je svojevremeno istaknuo Carl Gustav Jung, razvoj individualnosti je istovremeno i razvoj društva, a suzbijanje individualnosti kroz dominaciju kolektivnih ideala i organizacija je moralan poraz za društvo. Stariji se ljudi, pak, vrlo često ne boje smrti, posebice ako su imali dobar, ispunjen i vrijedan život. Smrt je samo kraj našeg (zemaljskog) puta, pa čak i njegov cilj, a na nama je, u najvećem dijelu, da odlučimo hoćemo li kroz taj cilj proći pognute ili uzdignute glave. A život? Život je u suštini konstantna borba unutar svakog pojedinca između svjetlosti i tame njegove duše.
Dobro ne može postojati bez zla jednako kao što za svaku uzvisinu mora postojati ponor. Bez odgovornosti nema slobode, a bez slobode moralnosti. Hrabrost ne caruje ondje gdje ne postoji strah, lišeni svjetlosti nećemo vidjeti sjenu, a bez smrti ne možemo spoznati smislen život.
„Kao što dobro iskorišten dan dariva ugodan san, tako i dobro proživljen život dariva smirenu smrt.“ – Leonardo da Vinci
„Nije smrt ono čega se čovjek treba plašiti, već se treba bojati toga da nikada ne počne živjeti.“ – Marko Aurelije
„Život je najljepši pronalazak prirode, a smrt njena vještina, da što bolje iskoristimo život.“ – Johann Wolfgang von Goethe
„Smrt uništava čovjeka, ali ideja o smrti ga spašava.“ – Edward Morgan Forster
„Smrt je možda najveći od svih ljudskih blagoslova.“ – Sokrat
Likantrop 