Piše: Željko Marjanović
Domovinski pokret (DP) nastao je kao politička stranka bivšeg predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji je, nakon neuspjeha na predsjedničkim izborima, osnovao istu kako bi ponovno i snažnije okupio „narod“ u borbi protiv stranačkog duopola HDZ-a i SDP-a. Novonastala politička stranka imala je izraženu rodoljubnu, domoljubnu i tradicionalističku retoriku kojom je okupila biračko tijelo uglavnom na desnom ideološkom spektru. Temeljem pojedinih programskih stavki Domovinski pokret, s jedne strane, ispada konzervativno-liberalna opcija (promicanje tradicije, ali i slobode pojedinca te tržišta), dok s druge strane, tj. retorički, opcija desnog populizma. Ovdje će fokus uvelike biti na pojedinim vrijednosnim i praktičnim proturječjima Domovinskog pokreta, odnosno na retorici sada bivšeg predsjednika DP-a Miroslave Škore, koji se kroz istu nametnuo kao svojevrsni borac protiv „izdajnika hrvatskog naroda i HDZ-ovih špijuna te žetončića“, iako je svojim recentnim odlukama ispao izdajnik vlastitog biračkog tijela. Napominjem da pod vrijednosnim i praktičnim proturječjima smatram diskrepancije u vrijednostima koje Domovinski pokret promiče, a od istih povremeno odstupa ili ih ne provodi u praksi.
Nakon izglasavanja Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru, desno biračko tijelo osjetilo je veliko neprijateljstvo i gađenje prema novom, europejskom premijeru Plenkoviću i ljevičarenju HDZ-a. Na desnom političkom spektru nastao je vakuum, koji su neki političar i/ili stranka, morali brzo popuniti. Novonastali vakuum popunio je Miroslav Škoro kandidaturom na predsjedničkim izborima, ali bez pobjedničkog rezultata. Kasnije dolazi do osnivanja Domovinskog pokreta kao stranke koja će politički organizirati ogorčeno desno biračko tijelo, pri čemu je Miroslav Škoro bio kohezivni element istog. Štoviše, to je i sam isticao govoreći da je on samo onaj oko kojeg će se „narod“ okupiti. Uz to, Miroslav Škoro je više puta isticao da on nije ni ljevičar ni desničar, tj. da ideologija samo dijeli narod. Glavna obilježja retorike Miroslava Škore i funkcioniranja DP-a tako postaju narod i pokušaj de-ideologizacije hrvatskog političkog prostora, temeljem čega možemo konstatirati da je riječ o desnom populizmu.
Domovinski pokret ubrzo je počeo promovirati i određene demokratske prakse – referendume na razini države i razvijanje unutarstranačke demokracije. Zalaganje za jaku demokraciju opravdavalo se tvrdnjama da su etablirane političke stranke, HDZ i SDP, stranke u kojima se predsjednik sluša bespogovorno i gdje se predsjednici ponašaju kao diktatori. U Domovinskom pokretu uskoro se javilo pet ključnih problema koji potkopavaju demokratsku principijelnost istog.
Prvi problem je održavanje Općeg sabora stranke koji uključuje samo članove Domovinskog odbora, koji su odreda predsjednici podružnica i ogranaka DP-a, osnivači DP-a, odnosno neki od njih su i zastupnici u Hrvatskom saboru. Prema tome, šire članstvo DP-a bilo je isključeno iz održavanja Općeg sabora, iako pojam općeg podrazumijeva sve (sve članove tj. šire članstvo), a ne određeno ili pojedinačno (Domovinski odbor). Upitno je koliko je ovdje riječ o demokraciji i uključivanju „naroda“ u politiku jer je pristup organiziranju stranke elitistički – samo probrani pojedinci odlučuju, dok su ostali irelevantni te se stoga ignoriraju. Dakle, Domovinski pokret se s obzirom na svoje tvrdnje o ponašanju etabliranih stranaka (prema svojim članovima) od istih gotovo i ne razlikuje.
Drugi problem proizlazi iz činjenice da je Domovinski pokret, barem retorički, anti-komunistička stranka. Naime, Miroslav Škoro je za vrijeme svoje predsjedničke kampanje sustavno isticao da okuplja cijeli narod, pri čemu je bio jako kritičan prema vremenima jugoslavenskog socijalizma jer isti nije bio demokratski, odnosno bio je ne-narodan te je zatvarao i eliminirao svoje političke neistomišljenike – „izdajnike“, „neprijatelje“ i sl. Ista retorika se nastavila i za vrijeme kampanje prije parlamentarnih i lokalnih izbora, a na kojoj je DP stjecao političke bodove. Nakon ulaska DP-a u Hrvatski sabor, svaki politički neistomišljenik, a član DP-a koji bi odlučio napustiti isti, bio je okarakteriziran kao „HDZ-ov žetončić i špijun“ ili „izdajnik“. Dakle, Miroslav Škoro i Domovinski pokret svojim metodama diskreditacije političkih neistomišljenika nisu bili ništa drugačiji od vlastohlepnih i nedodirljivih komunista. Štoviše, bez obzira na toliko naglašavanje da je DP demokratska i „narodna“ stranka, isti je zapravo simbol totalitarnog pojednostavljivanja političko-ideološke zbilje na „prave“ i „krive“ građane, tj. na „prave Hrvate“ i „HDZ-ove žetončiće-špijune“ te „izdajnike“.
Treći problem predstavlja pozivanje na narod. Naime, ako jedan političar zbori u ime cijelog naroda, to znači da isti ima i neupitnu podršku cijelog (!) naroda. Miroslava Škoru i DP podržava samo određeni dio birača, naroda, a ne narod u cjelini. Podrška cijelog naroda je nemoguća, osim prividne podrške naroda u cjelini u totalitarnim režimima. Demokracija, na koju se Miroslav Škoro toliko pozivao, podrazumijeva pluralizam, dakle, podršku različitim političkim opcijama. Prema tome, narod se ne oslikava u jednoj političkoj opciji, tj. u jednom političkom vođi – političaru.
Četvrti problem leži u navodnoj de-ideologizaciji hrvatskog političkog prostora. Miroslav Škoro se, u početku, nije svrstavao ni lijevo ni desno (iako je s vremena na vrijeme tvrdio da je liberalni konzervativac, ali i demokršćanin), dok je za vrijeme lokalne kampanje promijenio retoriku, rekavši kako je sama politika ideologija. Time je, s jedne strane, pokazao retoričku nedosljednost, dok je s druge strane možda i nesvjesno rekao da je cijela njegova, tada, lokalna kampanja ideološki nadahnuta (pri čemu napominjem da ovom tvrdnjom ne radim žrtvu od Škorinog protukandidata, tj. ne veličam ga). Uz to, svačiju političku retoriku i program moguće je, barem približno, svrstati u neku od postojećih ideologija.
I, konačno, peti problem je pozivanje na mlade, tj. na budući politički angažman mladih zajedno s Miroslavom Škorom i u Domovinskom pokretu, a što se posebno koristilo tijekom predsjedničke i parlamentarne kampanje. Ako pogledamo sastav saborskih zastupnika iz redova DP-a, ne možemo zaključiti da je riječ o mladim snagama. Mladi u DP-u (bili) su svedeni na djelitelje dezinficijensa u jeku pandemije korona virusa (bez obzira što je DP kritičan prema mjerama Stožera za civilnu zaštitu) i na dostavljače pomoći unesrećenim stanovnicima Banije nakon stravičnih potresa, a što je DP iskoristio za promociju solidarnosti svojih saborskih zastupnika i ostalih visokopozicioniranih pojedinaca.
Nadalje, važno je istaknuti i tvrdnju Miroslava Škore da su vođe Domovinskog pokreta „ljudi tvrđi od kamena“. Zanimljiva je činjenica da su svi tako povjerljivi i pouzdani vođe bili šokirani recentnom odlukom Miroslava Škore o napuštanju položaja predsjednika stranke, odnosno odlaska među obične članove DP-a. Ispada da je kohezivni element ujedinjena „naroda“ zapravo bio destruktivan element jer se, bez obzira na diskreditiranje, odnosno stigmatiziranje stranačkih neistomišljenika, odlučio maknuti s položaja onog tko je bio „borac protiv izdajnika“.
Domovinski pokret i Miroslav Škoro (bili) su novitet hrvatske političke scene. Nakon ovih razmatranja, uočljivo je da isti ne drže niti do osnovnih vrijednosti za koje su se zalagali. Je li političko djelovanje Miroslava Škore i osnivanje Domovinskog pokreta isključivo ideološko zbunjivanje građana u svrhu dobivanja političkih funkcija? Hrvatska politička scena nas je naučila još jednu lekciju o neprincipijelnosti određenih stranačkih vođa – ovog puta je riječ o desnom populizmu.
Likantrop 