Piše: Vido Kaznačić
Dio godine od kraja travnja do kraja lipnja u Hrvatskoj uvijek je obilježen prijeporima oko odnosa prema dijelu hrvatske novije povijesti koji se odnosi na Drugi svjetski rat. Razlog za to je taj što se u navedenom razdoblju održavaju komemoracije u Jasenovcu i na Bleiburgu te obilježavanje Dana antifašističke borbe. Pošto se taj praznik obilježava ubrzo, unutar ovog teksta pokušat ću objasniti razloge za uvođenje ovog praznika te prijepore i kontroverze koje se uz njega vezuju, a zadiru u problematiku nacionalnog sjećanja i službenih politika povijesti.
Kako bismo razumjeli prijepore oko Dana antifašističke borbe, potrebno je najprije razjasniti što se navedenog dana obilježava. Radi se o tome da je 22. lipnja 1941. godine formiran Sisački partizanski odred kao prva partizanska jedinica u okupiranoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Naime, istoga dana nacistička Njemačka je napala Sovjetski Savez na što su se sisački komunisti, ocijenivši da je došao trenutak za pokretanje oružane borbe, sklonili u šikaru pored sela Žabno (u srpnju su se prebacili u šumu Brezovica) i formirali partizanski odred koji je ubrzo počeo s izvršavanjem oružanih akcija, uglavnom diverzija i sabotaža na željezničkim prugama. Kada su ustaše u rujnu pokrenule veliku vojnu akciju protiv odreda, Sisački odred se probio iz obruča prema Savi te se prebacio na područje Banije, gdje je izvršeno spajanje s banijskim partizanima. Pošto su banijski partizani bili većinom Srbi, a većinu u Sisačkom odredu činili su Hrvati, smatra se da je dolazak Sisačkog odreda na Baniju imao odlučujuću važnost za suzbijanje velikosrpskih tendencija među banijskim Srbima i njihovo opredjeljenje za partizanski pokret. Dakle, možemo zaključiti kako se nije radilo o činu masovnog ustanka, nego o individualnoj akciji sisačkih komunista koja je ipak bila važna za početak jugoslavenskog partizanskog pokreta zbog pridobivanja banijskih Srba i zato jer se radilo o prvom partizanskom odredu u Jugoslaviji.
Međutim, tijekom postojanja socijalističke Jugoslavije osnivanje Sisačkog odreda nije obilježavano na razini Socijalističke Republike Hrvatske, kao ni na jugoslavenskoj razini. U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj tada je kao republički praznik obilježavan 27. srpnja, Dan ustanka naroda Hrvatske. Toga dana je na području Like i jugozapadne Bosne izbio masovni ustanak srpskog stanovništva pod vodstvom komunista kao reakcija na ustaške progone Srba. Kao razlozi za takvu odluku navode se činjenica da je tada stvoren prvi slobodni partizanski teritorij (na području Like) te politika povijesti jugoslavenskih komunista koja je težila obnavljanju uzajamnog povjerenja između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Međutim, promjenom ideološko-političkog konteksta zbog raspada socijalističke Jugoslavije spomenuti datum je postao sporan. Stoga se u samostalnoj Republici Hrvatskoj prestalo slaviti Dan ustanka naroda Hrvatske uz istovremeno uvođenje Dana antifašističke borbe kao državnog praznika od 1991. godine. Razloge za ove promjene treba potražiti u pomirbenoj ideologiji tada vladajuće Hrvatske demokratske zajednice na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Naime, u sklopu HDZ-a Tuđman je želio okupiti djecu partizana i djecu ustaša kako bi se zajedno borili za suverenu i neovisnu Hrvatsku. Kako bi ostvario ovu ideju, Tuđman je želio očuvati sjećanje na antifašističku borbu hrvatskih partizana, kojima je priznavao državotvornu ulogu navodeći kako su svojom borbom spriječili uspostavu četničke vlasti u Jugoslaviji uz istovremenu uspostavu postojećih hrvatskih granica, što je uključivalo i vraćanje matici Hrvatskoj onih teritorija koji su joj oduzeti od strane Italije. Međutim, pošto je trebalo prilagoditi sjećanje na partizanski pokret ideji nacionalne pomirbe, odlučeno je da se kao Dan antifašističke borbe obilježava dan formiranja Sisačkog odreda, pošto su pripadnici Sisačkog odreda u većini bili Hrvati. Istovremeno je iz državnog kalendara izbačen spomenuti Dan ustanka naroda Hrvatske, što se obrazlagalo kontroverzama vezanim za lički ustanak (tj. pokoljima hrvatskog i muslimanskog stanovništva od strane dijela ustanika) te tezom da je bivši jugoslavenski režim nametnuo taj datum Hrvatskoj kako bi obezvrijedio hrvatski doprinos jugoslavenskom partizanskom pokretu. Da zaključimo, 90-ih godina prošlog stoljeća borci Sisačkog odreda post festum su afirmirani kao borci za hrvatsku državnost u okviru Jugoslavije čiji su ideali iznevjereni nakon 1945. godine, što se odražavalo i u marginalizaciji Sisačkog odreda unutar jugoslavenske politike sjećanja. Kroz ovakvu interpretaciju implicitno je naglašena i važnost Tuđmana kao državnika koji je, stvarajući samostalnu Hrvatsku, istovremeno vratio zasluženi dignitet borcima Sisačkog odreda.
S obzirom na to da je uvođenje Dana antifašističke borbe kao državnog praznika izvorno Tuđmanova zamisao, zanimljivo je analizirati diskurs velikog dijela današnje hrvatske desnice koja se intenzivno poziva na Tuđmana, ali istovremeno teži potpunom brisanju antifašističke borbe iz nacionalnog sjećanja. Dok je Tuđman već u prvom stranačkom programu HDZ-a isticao važnost pozitivnog naslijeđa onog dijela hrvatske ljevice koja je postavljala zahtjev za samoodređenjem, mnogi istaknuti predstavnici današnje hrvatske desnice rade na uklanjanju svih tragova sjećanja na partizanski pokret, pozivajući se pritom na tezu o izjednačavanju svih totalitarizama. Po ovakvim tezama, hrvatski i jugoslavenski komunisti krenuli su u borbu protiv fašizma tek nakon što je napadnut Sovjetski Savez, da bi potom iskoristili rat za sprovođenje socijalističke revolucije i zavođenje jednopartijskog sustava. Međutim, u tom kontekstu smatram potrebnim naglasiti kako većini radikalnih desničara koji istupaju s ovakvim tezama ne smeta primarno to što je poslijeratni jednopartijski sustav bio nedemokratski, nego to što je postojao unutar jugoslavenskog okvira koji za njih predstavlja apsolutno zlo. O tome govore i zahtjevi radikalnih desničara poput npr. Zlatka Hasanbegovića da se ukine Dan antifašističke borbe uz istovremeno afirmiranje Domovinskog rata kao nulte točke hrvatske povijesti i jedinog izvora hrvatske državnosti. Istovremeno se tvrdi kako se toga dana nije dogodilo ništa značajno te da Sisački odred ustvari nije ni postojao, nego da su sisački komunisti pobjegli zbog straha da će biti uhićeni. Međutim, može se reći da je to manje bitno, s obzirom na to da je očito kako je za spomenuti dio hrvatske desnice Dan antifašističke borbe problematičan prvenstveno zbog njegove neraskidive povezanosti s jugoslavenskim državnim okvirom. Istovremeno, antifašistički orijentirane grupe i pojedinci unutar Hrvatske ističu kako je jugoslavenski partizanski pokret spriječio uspostavu četničke vlasti u Jugoslaviji i utemeljio današnje granice Hrvatske, pri čemu nerijetko navode i da je Hrvatska u odnosu na druge krajeve Jugoslavije dala najveći doprinos tom pokretu. Riječ je, dakle, o međusobno nepomirljivim pozicijama.
Pošto su objašnjeni razlozi za uvođenje Dana antifašističke borbe kao praznika te suvremeni prijepori oko tog praznika, koji se ne mogu promatrati izvan konteksta širih prijepora oko odnosa prema antifašističkom naslijeđu Hrvatske, postavlja se pitanje je li moguće prevladati ove sukobe. U Hrvatskoj velik broj građana smatra kako rasprave o ovim temama treba ignorirati jer Hrvatska ima puno većih ekonomsko-egzistencijalnih problema. Međutim, ovakve interpretacije ovog problema zanemaruju činjenicu da se radi o fundamentalnom pitanju za hrvatski državni identitet pošto Republika Hrvatska baštini granice Socijalističke Republike Hrvatske, a u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske još 1990. godine je navedeno kako se hrvatski suverenitet, između ostaloga, temelji i na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske. Stoga je nužno težiti postizanju minimalnog konsenzusa o ovoj temi, koji bi trebao uključivati priznavanje zasluga partizanskom pokretu za utvrđivanje granica Republike Hrvatske i poraz četništva u Drugom svjetskom ratu uz istovremenu osudu poslijeratnih zločina tog pokreta.
Likantrop 