Piše: Željko Marjanović
Kultna videoigra i buduća TV serija The Last of Us prikazuje nam post-apokaliptični svijet izazvan pandemijom mutiranog kordicepsa, koji je ubrzo nakon mutacije počeo napadati ljude i degenerirati ih. Riječ je o emotivnoj i potresnoj videoigri koja prati nekoliko likova, koji preživljavaju u surovom, hobbesijanskom prirodnom stanju. Međutim, osim emotivnosti i pustolovnog horora, videoigra ima jaku političko-sigurnosnu dimenziju koja nas tjera na promišljanje o ponašanju političkih elita, društva i medija za vrijeme pandemije korona virusa.
Pandemija kordicepsa nastupa 2013. godine i, prije svega, zahvaća Sjedinjene Američke Države. Kako se cijelo američko društvo urušava jer su ljudi u konstantnoj smrtnoj opasnosti, isto se pretvara u vojno-policijsku diktaturu, gdje vlast obnaša FEDRA. FEDRA je sve samo ne liberalno-demokratska vlast – provodi teror nad američkim stanovništvom, kretanje ulicama je zabranjeno nakon mraka (svakoga koga uhvate poslije mraka na cesti smatraju prijetnjom i strijeljaju ga bez privođenja i/ili suda), odnosno životi američkih civila prepušteni su samovolji FEDRA-inih vojnika. Jedina ilegalna – oružana – skupina koja pruža otpor FEDRA-inoj diktaturi su Krijesnice. Uslijed niza dugogodišnjih krvavih obračuna i bujanja pandemije kordicepsa, dolazi do konačnog pada FEDRA-e, ali i raspadanja Krijesnica. Tako je post-apokaliptično američko društvo ostalo podijeljeno na niz oružanih skupina među kojima vlada veliko nepovjerenje. Uzevši u obzir cjelovit karakter ove pandemije, postavlja se pitanje kako je ova fiktivna pandemija povezana s trenutnom pandemijom korona virusa iz političko-sigurnosnog aspekta?
Prije svega, pandemija korona virusa nije degenerirala čovječanstvo, tj. ljudi se nisu pretvorili u smrtonosne zombije. Ozdravljenje od korona virusa je moguće, dok od preobrazbe u zaraženog zombija nije moguće – jednom zaražen, (za)uvijek zaražen. Međutim, svi smo svjedoci da su u Hrvatskoj (i brojnim europskim te svjetskim državama) određene političke opcije, uz pomoć medija, ali i neki građani zagovarali drastične i protuustavne mjere u svrhu potencijalnog (!) zaustavljanja širenja koronavirusa. Štoviše, neki su išli toliko daleko da su zagovarali uhićenje i zatvaranje ljudi koji se protive mjerama Stožera za civilnu zaštitu, pa čak i na oduzimanje prava na liječenje u sustavu javnog zdravstva, iako nam se sredstva iz plaće uzimaju bez pitanja za „besplatni“ javno-zdravstveni sustav. Prema tome, ispada da u scenariju u kojem pandemija ne degenerira ljude i gdje nemamo fizičke napade zaraženih na zdrave ljude, odnosno gdje postoji mogućnost ozdravljenja, imamo dijelove društva koji zagovaraju uvođenje policijske diktature.
Ovdje dolazimo do novog problema – vjere u svemoć političkih elita i napuštanja vlastitih sloboda u svrhu „(zdravstvene) sigurnosti“. Naivno bi bilo vjerovati da će vlast jednom oduzete slobode vratiti nazad. Ponovno napominjem, pandemija korona virusa ne uzrokuje (toliku) smrtnu opasnost kao što je uzrokuje pandemija kordicepsa, a ozdravljenje od korona virusa je pritom moguće. Dakle, ovdje možemo zaključiti dvije stvari: (1) da su dijelovi hrvatskog (i ne samo hrvatskog) društva panični i (2) da isti, točnije, političke elite, budno čekaju priliku za povećanjem vlastite moći.
Panika medija i dijela društva pogoduje želji političkih elita za povećanjem vlastitih ovlasti, tj. moći. Iako se zagovaraju ograničenje kretanja i povećanje vladinih ovlasti u svrhu povećanja sigurnosti, povećanje sigurnosti građana tako zapravo izmiče. Naime, građani postaju još nesigurniji jer su svoje slobode žrtvovali za vjeru u nečiju svemoć – u pružanje potpune (zdravstvene) sigurnosti. Davanje potpuno odriješenih ruku vlasti da čini sa životima građana što želi, u svrhu zaustavljanja pandemije, znači i svako daljnje naivno vjerovanje u svemoć vlasti. Koliko se stožeri i institucije za navodnu zaštitu građana (Stožer za civilnu zaštitu) mogu u konačnici zlorabiti od same vlasti, nepotrebno je i suvišno pojašnjavati. Dodatni problem jest i činjenica da određene političke opcije tvrde da zdravlje pojedinca nije problem pojedinca, već društva, te da je država (vlast) ta koja se brine za zdravlje. Zanimljivo je da ovakve tvrdnje dolaze od samoprozvanih antifašista, koji – vjerojatno nesvjesno – uvode fašizam na mala vrata.
Hrvatsko društvo je mikro-primjer kako autoritarne tendencije pod maskom povećanja sigurnosti građana imaju potencijal za dolaženje na plodno tlo u uvjetima jedne pandemije. U takvoj paničnoj i uvelike autoritarnoj društvenoj klimi, pitanje je koliko je društvo uopće, iz Kantove perspektive, samostalno, racionalno i prosvijećeno. Čini se da u dijelovima hrvatskog društva i dalje prevladava jedno zastarjelo poimanje odnosa država-pojedinac. Ispada da neki i dalje žele podanički položaj građana u odnosu na vlast. Zanimljivo je da u izostanku racionalnog razmišljanja upravo videoigra može poslužiti kao kvalitetna političko-građanska i sigurnosna lekcija. U konačnici, je li sustavno povećanje vladinih ovlasti rješenje za svaku narednu opasnost? Jesu li, u krajnje pesimističnom scenariju, potrebni svojevrsna nova FEDRA, koja će terorizirati vlastitu naciju, i dizanje nacije na oružje u svrhu obrane vlastitih sloboda? Put u diktaturu ne mora biti brz i kratkotrajan, ali hobbesijansko povijesno prirodno stanje se smiješi na svako povećanje državnih ovlasti.
Likantrop 