Moji prvi lokalni izbori – prešao sam na „mračnu stranu“

Piše: Juraj Krševan Dovranić

Moji prvi izbori. Zvuči poput nekog patetičnog opisa slike iz obiteljskog albuma napisanog ukošenim, pisanim slovima najstarijeg člana obitelji. Bog zna da naši lokalni izbori nerijetko obiluju patetičnom kvazibrigom za narod, stanovništvo, žitelje i građane. Stoga smatram da je ovakav uvod u tekst sasvim primjeren. Prvi put sam aktivno sudjelovao na tom festivalu demokracije; mučnom davanju uvida u vlastitu intimu nezainteresiranim biračima koji zlurado crtaju brkove na još neplaćenim plakatima. Uz vlastoručna grafička poboljšanja, ne preže se od prebrojavanja krvnih zrnaca. Ukoliko kandidat prođe i taj oštri sud narodnosti, nezaobilazna stavka je dakako i mjesto rođenja. Izborni program u ovom političkom obliku nogometa u kavezu ispada irelevantna stavka koja je tu tek da zadovolji administrativnu formu kandidature. Naš ili njihov sasvim je dostatan orijentir. Puno nalik na nedjeljni derbi, egida je praktički identična. Mi ili oni, naš ili njihov. Naš ili njihov ili onaj dotepenac koji se pravi pametan pričajući o lokalnoj politici kao poslu, a ne kulturnom ratu kao što to pristaje kulturnoj naciji; kako je nacionalni postanak srednjoeuropskih zemalja svojevremeno objasnio Miroslav Hroch (ne zbog visoke razine kulture dakako).

Zašto si se onda kandidirao? Zašto si se onda kandidirao u jednoj od najsiromašnijih općina? Zašto si se onda kandidirao u jednoj od najsiromašnijih općina na listi HDZ-a? Sve redom su ovo opravdana pitanja. Posebice ovo potonje. To pitanje sam iznova i iznova slušao kroz razne varijacije zgražanja prijatelja, kategoričkog odbijanja pomoći od ljudi koje poznajem više od deset godina i posprdnih pogleda u lokalnom kafiću. Najjednostavniji odgovor na to pitanje, ali i ostala pitanja gore navedena, utjelovljen je upravo u tim reakcijama. Moje protupitanje glasilo bi: Zašto ti nisi?

Razmišljajući o vlastitim razlozima kandidature na pamet mi je pao Aristofan. Kao izuzetno inovativan stvaralac, Aristofan je kroz svoje komedije i korištenje metateatra nastojao na svojevrstan način obrazovati Atenjane. Uz komediografski efekt nastojao je gledateljima otkriti kritički aspekt koji je bio primjenjiv izvan predstave. Gledateljima je htio prenijeti svijest o tome kako samo na predstavama oni doista smiju biti puki gledatelji, promatrači. Poanta Aristofanovog metateatra bila je osposobiti gledatelja kritičkim alatima koje će kasnije moći primijeniti na društvo i na taj način postati aktivni sudionici političkih događanja. Participacija, politička participacija, ista ona politička  participacija o kojoj slušam već petnaest godina dok se ona konstantno smanjuje.

Aristofan mi je pao napamet zbog toga što u današnjem društvu imamo pregršt društvenih i političkih kritičara. Ovisno o razini inteligencije i kreativnosti, njihov sadržaj se razlikuje u slojevitosti, kvaliteti ili jačini. Jedina razina gdje ne pronalazim puno razlike ujedno je i ona ključna, razina učinka. Čini mi se kako se našem društvu (ne nužno isključivo našem) dogodilo nešto što bi se kolokvijalno, ovako od oka dok sjedim za laptopom i naknadno pišem svoj posmrtni govor nakon što sam poginuo na listi HDZ-a, moglo nazvati naopakim Aristofanom. Čini mi se kako je predominantan učinak zabavnih društvenih kritičara od Blogera Kruleta i Newsbara u Hrvatskoj do Erica Andrea u SAD-u, upravo politička apstinencija. Uz rizik da ovaj tekst krene u preosobnom smjeru, nekorisne i naporne su se pokazale buntovne prijetnje mladih o odlasku iz države ako HDZ dobije još jedne izbore ili kvaziintelektualno apstiniranje od političke participacije jer smo prepametni i prepristojni i ne želimo se spuštati na razinu Josipe Rimac ili Marine Lovrić Merzel.

Ne želim pisati još jedan tekst o lošoj političkoj participaciji u Hrvatskoj, za takvu tematiku preporučujem radove profesora Berta Šalaja s Fakulteta političkih znanosti, ili za hrabrije, podatke sa stranice V-Dem (ako se slučajno u vama krije mali statističar). Poanta koju želim prikazati ovim tekstom je ta kako većina nas sve udobnije tone u kauč dok politiku promatra kao spektakl. Politički promatrač u današnjem svijetu dobiva puno drugačiju definiciju. Zlurado praćenje korupcijskih afera, mazohističko iščekivanje još jednog kiksa hrvatskog sudstva i pravosuđa i klimaktične reakcije na cifre koje su utajene u još jednoj koruptivnoj aferi u posljednjih dva tjedna. Umjesto da posprdnu, zabavnu, ali i korisnu kritiku političkog stanja iskorištavamo za razvijanje političke svijesti o proračunskom novcu, konceptu države i ideološkim pozicijama (koje usput rečeno tragično ne shvaćamo), mi u maniri navijača gledamo kako užasni neki uzimaju od potlačenih nas. Lacanovska psihoanaliza imala bi ponešto za reći o takvom načinu ponašanja.

Upravo se tu negdje i krije razlog zbog čega sam se kandidirao na ovim izborima. Prvenstveno zbog toga što politička apstinencija očito ne šalje jasne poruke strankama kao što se to popularno govori. Politička apstinencija po svemu sudeći isključivo otvara vrata malicioznim nekima. Svaki slobodni stolac u političkom djelovanju bit će popunjen od strane nekog tko će kroz kraće vrijeme planirati jedrenje, pogodovati nekom privatniku, zloupotrebljavati javni novac, ili vrlo jednostavno i grubo, biti jako glup u javnom prostoru te narušavati ionako nisku razinu političke kulture u Hrvata. Hrvatska politička patologija otišla je toliko daleko da sada imamo i uvriježeni pojam lokalnog šerifa. Upravo ovdje dolazimo do ideološke asinkronosti našeg društva i današnjice. Demokratsko društvo mora birati najsposobnije za izvršavanje političke dužnosti. Obiteljske veze, površna svjetonazorska slaganja i boja očiju ili plakata nisu adekvatna mjerila. Karakteriziranje političkih opcija kao radikalnih ili ekstremnih isključivo jer se ne slažemo s njima politički su idiotizmi. S druge strane racionalno gledanje na javne poslove mora biti pravilo za kvalitetno odrađivanje istih. Rad unutar sustavnih mjerila, prihvaćanje datosti sadašnjosti i shvaćanje kako političar mora biti tek serviser svojim građanima neka su od nezaobilaznih mjerila za uspješan javni rad. Posljednja stvar koju kao političko društvo očito nismo shvatili je ujedno i omiljena tema u javnom prostoru. Kulturni rat kojeg smo mogli pratiti na gotovo svim dosadašnjim izborima (uključujući i ove) nije jednak ideološkim razlikama. Odnos prema javnoj potrošnji, razvoju gospodarstva, političkoj uključenosti, sekularizmu i međunarodnim odnosima čine ključne ideološke razlike. Ako realno sagledamo ta pitanja doći ćemo do zaključka da se u Hrvatskoj malo stranaka doista ideološki razlikuje. Na kraju, koncept političkog razvijan od doba prosvjetiteljstva na svojem je zalazu. Prevladavanje slobodnog tržišta, globalizacije i vrijednosni sudovi promatrani iz ugla ekonomske logike sve očitije zatiru idealističko u ideologiji. Stoga nemojte pretjerano gubiti dah i živce na konto toga. Političko djelovanje nikad je unificiranije. Sudjelujte u politici i političkom. Sjetimo se samo pravaškog poučka, tri stranke na dva Hrvata nisu sretno političko rješenje.