Piše: Fran Jurišić
O zabrinjavajućem stanju u profesionalnom nogometu raspravlja se već nekoliko zadnjih desetljeća, zbog prevelikog utjecaja novca te pada utjecaja navijača na donošenje odluka, pri čemu je nedavni projekt Superlige najbolji dokaz. Ovu problematiku u suvremenom nogometnom svijetu najbolje opisuje scena iz kultne zagrebačke serije „Bitange i princeze“, kada glumac Goran Navojec utjelovljuje ulogu prosječnog, ali „pravog“ navijača. Njegov lik postavlja retoričko pitanje o razlogu gubitka važnosti „pravih“ navijača i njihove izolacije na margine društva. Prvotno kao razloge navodi opću nezaposlenost, besperspektivnost i nesigurnost u društvu, ali ih odmah zatim negira jer to nisu pravi razlozi. Zatim kao odgovor nudi nestanak srednjeg staleža, važan društveno-gospodarski problem, ali i njega također sam odbacuje. Na kraju daje zaključak rečenicom kako je pravi razlog taj što nema više „viteštva“ u nogometu, nego se sve svodi na novac, branding, rebranding i razne agencije.
Viteštvo u nogometu ovdje označava tradicionalne vrijednosti koje ga još uvijek doživljavaju kao igru, odnosno sport koji se igra isključivo radi pobjede nad protivnikom i zbog veselja svojih navijača. Stoga su u prvom planu sami igrači koji igraju te navijači zbog kojih se igra, a novac ima samo sporednu ulogu. Po ovakvom tradicionalnom shvaćanju nogometa, vrijednost igrača ocjenjuju navijači jačinom navijanja i kupovinom ulaznica. S druge strane, igrači im uzvraćaju dobrim nastupima i odanošću njihovom klubu, pa je primjerice nezamislivo za igrača da prijeđe u rivalski klub. Ovakve su vrijednosti danas, na početku 21. stoljeća, ipak velika rijetkost za vlasnike nogometnih klubova, a za „prave“ navijače tek povod za nostalgijom. Naime, u nogomet se svakog dana ulaže sve više novaca te je novac postao sastavni dio nogometa, a najveći dio dolazi od sponzora, televizijskih prava i ulaganja vlasnika. Zato je upravo novac počeo određivati nove vrijednosti, pri čemu je jedini cilj što veća zarada.
Potaknuti ekonomskim gubicima koje je stvorio korona virus, dvanaest najpoznatijih klubova iz tri najjače europske lige odlučilo je prihvatiti ponudu američke banke JP Morgan za osnivanjem elitnog natjecanja – Superlige. To elitno natjecanje funkcioniralo bi kao zatvoreno natjecanje u koje nitko ne bi ulazio prema ostvarenim sportskim rezultatima, već bi klubovi bili pozivani prema popularnosti među širokim gledateljstvom, odnosno prema jačini svoga brenda. Upravo je ovdje vidljiva promjena paradigme u nogometu, ako usporedimo Superligu i današnju Ligu prvaka u koju klubovi ulaze prema točno određenim pravilima baziranim na njihovom uspjehu u domaćem prvenstvu. Dakle, uspjeh na terenu bio bi zamijenjen uspjehom na bankovnom računu, klubovi bi postali još više nalik tvrtkama, a Liga prvaka bi izgubila smisao.
Na prvi pogled, cijelu su stvar spasili „pravi“ navijači koji su izlaskom na ulice i prosvjedom protiv Superlige sačuvali ono malo što je preostalo od tradicionalnih vrijednosti u nogometu. Takve „prave“ navijače možemo najjednostavnije razlikovati od ostalih po tome što uvijek bodre svoj klub na tribinama neovisno o rezultatu, jačini protivnika ili udaljenosti stadiona. Ipak, upitna je njihova moć u obrani nogometa kakvog znamo iz nekoliko razloga. Glavni je razlog koronavirus koji im je vjerojatno izbio najjači adut iz ruke jer je ispraznio stadione i reducirao „prave“ navijače na obične gledatelje televizijskih prijenosa utakmica i tako ih izjednačio sa svima ostalima. Također, osnivači Superlige su mogli, da je natjecanje opstalo, zanemariti „prave“ navijače iz Europe i zamijeniti ih navijačima iz Kine i SAD-a, koji čine veliko tržište, a nisu opterećeni tradicionalnim vrijednostima europskog nogometa. Velika je vjerojatnost da bi se određeni dio „pravih“ navijača prilagodio nametnutoj Superligi jer okuplja najpoznatije klubove. Upravo zbog navedenih razloga čini se da su navijači odigrali samo sporednu ulogu u raspadu Superlige, a da je glavni akter na puno moćnijoj poziciji.
Naime, iz određenih izvora dolaze informacije da je ruski predsjednik Putin, na zamolbu naftne kompanije Gazprom, koja je ujedno glavni sponzor UEFA-ine Lige Prvaka, nagovorio svog sunarodnjaka i vlasnika Chelsea, Romana Abramoviča na odustajanje od Superlige koja bi uzela profit Ligi prvaka. Također, odustajanje Manchester Cityja i PSG-a se pripisuje političkim sukobima njihovih vlasnika iz Zaljevskih država sa Saudijskom Arabijom iz koje navodno dolaze istinske financijeri Superlige, dok je UEFA, organizacija koja je najviše pogođena osnivanjem Superlige, zaprijetila sudskim tužbama klubovima i zabranom nastupanja za reprezentacije igračima koji bi sudjelovali u novoosnovanom natjecanju.
Stoga, može se zaključiti da kapitalistički proizvod kakav je Superliga nisu zaustavili „pravi“ navijači, nego bogati moćnici kojima se nije svidjela ideja gubitka vlastitog profita. Sukladno tome, neke od ranijih primjera snažnog utjecaja novca na nogomet pronalazimo u raznim korupcijskim skandalima u krovnim nogometnim organizacijama kao što su FIFA i UEFA, sumnjivom davanju domaćinstva bogatoj državi Katar za održavanje svjetskog prvenstva 2022. godine te promjenama grbova klubova Juventusa i Intera iz Milana radi popularizacije kluba. Ovi primjeri pokazuju kako je novac imao i prije Superlige velik utjecaj na promjene u nogometu.
Potrebno je shvatiti kako je novac već toliko sveprisutan u nogometu da ga se UEFA i nacionalne lige neće odreći bez borbe. Problem, stoga, nije u prevelikom utjecaju novca i željom za sve većom zaradom iz koje je nastala Superliga, već je problem nepoštivanje tradicionalnih struktura unutar nogometa koje još uvijek žele očuvati sportsko natjecanje i koje uvažavaju postignute rezultate na terenu kao glavni preduvjet za nastupanje u određenom natjecanju. Reforme u nogometu su potrebne, ali je nužno sačuvati one vrijednosti koje nogomet i dalje čine sportom, a ne isključivo biznisom.
Likantrop 