Piše: Likantrop
Još sam kao student, učeći o teoriji društvenog ugovora, naišao na djela francusko-švicarskog filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua. Već sam tada, čitajući njegova djela, pomislio kako je Rousseau bio neiskren i kako vjerojatno ni sam nije vjerovao u sve što je pisao. Sada kada njegov opus poznajem nešto bolje, moj se stav nije mnogo promijenio. Kako ne bi bilo zabune, Rousseau je svakako bio velik filozof koji je, između ostalog, dao velik doprinos teoriji države utemeljenoj na republikanskim načelima. Međutim, Rousseau se bavio i brojnim drugim temama, kao što su savjest, moral, pedagogija, itd.
Danas brojni smatraju kako je Rousseau bio velik teoretičar morala, a oni koji ne znaju ništa o njegovom privatnom životu, i samog ga proglašavaju moralnim. Rousseau je bio romantičar te je smatrao kako su ljudi inherentno dobra stvorenja te se po tome razlikovao od Hobbesa koji je imao potpuno oprečno mišljenje. Prava bi istina o ljudskoj prirodi trebala biti sredina između tumačenja Hobbesa i Rousseaua – ljudi nisu isključivo dobri ili isključivo zli i ne rađaju se dobrima ili zlima, već takvima postaju; također, nije svatko tko ne čini zlo dobar, naročito ako uopće nema priliku zlo učiniti, već je dobar onaj tko ima prigodu za činjenje zla, a bira činiti dobro. Inače, takvo je viđenje u skladu s Jungovim tumačenjem da je svatko od nas ono što bira postati, a ne ono što mu se dogodilo.
Nadalje, Rousseau je smatrao kako je nastanak privatnog vlasništva „iskonski grijeh“, nešto što je „uništilo“ ljude za sva vremena. Zbog toga ga neki nazivaju pravim ocem socijalističke misli. Ipak, legitimno je postaviti sljedeće pitanje: ako smo svi rođeni dobri, a društvo je pokvarilo ljude, tko je pokvario društvo? To, međutim, nije najveće pitanje i najveći prigovor francusko-švicarskom filozofu. Najveći prigovor njemu je sljedeći: Jean-Jacques Rousseau nije živio ono što je pisao. Mnogi će se složiti kako je njegova teorija savjesti loš izvor moralnih smjernica, ali veoma bogat izvor opravdanja za moralne propuste. Najveći rousseauovski paradoks leži u tome da je Rousseau pisao o djeci kao intrinzično neiskvarenim bićima koja bivaju oštećena društvom i kulturom te je davao savjete o odgoju djece, a vlastitu je djecu poslao u sirotište. To je, između ostalog, jedan od razloga zašto Friedrich Nietzsche nije imao naročito mišljenje o francusko-švicarskom filozofu. Naime, Nietzsche je Rousseauove ideje okarakterizirao idiotskima i polu-istinitima te je smatrao kako su rođene iz samoprijezira i povrijeđene taštine, a Rousseaua je nazvao moralnom tarantulom koja je bila kivna na vladajuću klasu i koja je moraliziranjem nastojala na nju prebaciti krivnju za vlastitu bijedu.
Postoje li moralne tarantule danas i tko su one? One su svuda oko nas, a nekad smo možda to i mi sami, jer nitko nije savršen. Najopasnije moralne tarantule su oni koji drugima govore kako živjeti, a ni vlastiti život nisu doveli u red. Moralne tarantule su oni koji se uopće ne trude poboljšati vlastiti život, a pritom pljuju svoj otrov po svakome tko je uspješan. Moralne tarantule su oni koji dižu revolucije u demokratskim društvima, a niti jednom nisu izašli na izbore. Moralne tarantule su oni koji razmišljaju o pokvarenosti društva prije nego što su osvijestili vlastite nedostatke. Moralne tarantule su oni koji žele popraviti svijet prije nego što poprave sebe. To su oni koji pametuju drugima prije nego što su proširili vlastito znanje. To su, također, oni koji odgajaju tuđu djecu prije nego što su odgojili svoju. To su oni koji tonu u nihilizam, a nisu ni probali naći vlastiti smisao. To su oni koji ne pomažu drugima u nevolji, već im odmažu. To su i oni koji žustrije napadaju krivce nego što brane nevine. To su oni koji misle da sve znaju pa odbijaju učiti od pametnijih od sebe. To su oni koji ne poštuju tuđe dokazane istine, već svima nameću vlastitu laž.
Trudi(m) se ne biti moralna tarantula i trudi(m) se prihvatiti odgovornost najprije za vlastiti život. Netko je jednom napisao da će na sudnji dan osoba koja postanemo upoznati osobu kakva smo u idealnom slučaju mogli postati. Iz toga bi moglo proizaći da se pakao pojavljuje na Zemlji onda kada osoba koja postanemo spozna osobu za koju smo imali potencijal postati i kada uvidi da je razlika između njih prevelika. Trudi(m) se da ta razlika bude što manja ili da uopće ne postoji.
Likantrop 