Piše: Juraj Krševan Dovranić
Moderna politička povijest, ali i povijest općenito, prepuna je različitih prekretnica, krajeva, prelazaka Rubikona nakon čega ništa više neće biti isto. Prva stvar koja mi vezano za tu konstataciju pada na pamet i budi nostalgiju za studentskim vremenima zasigurno je Francis Fukuyama i njegovo proglašavanje kraja povijesti iz 1992. godine po kojem kraj Hladnog rata označava novu etapu političke, socijetalne i ekonomske sfere liberalne demokracije. Nije nužno ulaziti preduboko u materiju kako bi se domislili logičnoj kritici. Kako se može proglašavati kraj nečega što još nije završilo? S druge strane, posebice iz korona kuta gledišta, postavlja se još jedno zdravorazumsko pitanje. Ako ne možemo proglasiti kraj povijesti, pošto očito još nismo došli ni do sudačke nadoknade, u kojem smjeru se kreće čovjekov zemaljski hod ili možda prikladnije sprint? Kako naše društvo odgovara na visok tempo zadan od strane ovog svijeta i vijeka?
Tema međuodnosa moderne i postmoderne bogato je istraženo područje od strane ljudi koji su neusporedivo pametniji od moje malenkosti. Stoga odmah u početku teksta želim napomenuti kako je tematika tek parabola, instrument kojim želim prikazati stanje političke shizofrenije u kojoj se trenutno kao društvo nalazimo. Čini mi se naime, kako je hrvatsko društvo prije od očekivanog i suprotno svojim uobičajenim praksama poprimilo moderne tokove razmišljanja. Smatram da je važno podsjetiti na osnove osnova kada govorimo o političkom zbog toga što je naš javni prostor preko svake mjere postao zatrovan površnim shvaćanjima, apriori zaključcima i pristranim odnosima prema činjeničnom stanju. Doista nije potreban doktorat iz političke filozofije kako bi zaključili da je još jedan Rubikon prijeđen. Možda Francis F. nije bio potpunosti u pravu kad je nonšalantno obustavio povijest ranih 90-ih, ali definitivno jest dobro predosjetio da nadolazeća promjena nije tek površinska promjena lica i detalja kao promjena trenerskog kadra u Dinamu u proteklih dvadesetak godina. Puno više od samog formata političkog uređenja, posljednjih dvadeset godina možemo pratiti, kao što su to i mnogi drugi mislioci osima Fukuyame naglasili, izmjenu paradigme i zatiranje tekovina moderne na kojima je svijet kojeg poznajemo nastao. Radi li se doista o smrti ideologije?
Prije svega važno je sagledati pojmovne kategorije kada govorimo o moderni i njenoj najupečatljivijoj emanaciji, ideologiji. Literatura nam govori, u ovom slučaju to je John Schwarzmantel: Doba ideologije, kako sam začetak ovog doba možemo promatrati iz kuta konačnog početka osvješćivanja čovjeka o ljudskom. O početku razmišljanja čovjeka o njegovoj zemaljskoj sudbini bez apstraktnog utega života poslije smrti. Bez da ulazim u dublje raščlanjivanje začetaka moderne i njezine slojevitosti, za ovaj tekst ključan je koncept ideologije kao modela koji će stvoriti svijet u kojem danas živimo. Ključne sastavnice same ideologije su kritika, ideal i sredstvo djelovanja. Kritika postojećeg, vizija završnog te instrumenti kojima se to postiže sastavnice su svih velikih ideologija proizašlih iz navedenog perioda. Liberalizam, socijalizam, konzervativizam i nacionalizam svi redom sadrže te ključne tri stvari koje im omogućavaju prostornu orijentaciju i sistemsko djelovanje unutar društva.
Ako retrospektivno sagledamo ovaj period uočit ćemo tri ključne komponente tog vremena: industrijalizaciju, koncept nacionalne države i klasu. Sve tri komponente izuzetno su važne za funkcioniranje bilo koje navedene modernističke ideologije. U međuodnosu s ovim komponentama, u današnjem svijetu prepoznajemo sve veća odstupanja od ovog formata. Prije svega jasno možemo prepoznati nestajanje konkretnog univerzalnog ideološkog cilja. Razvojem globalizma unutar ekonomskog principa slobodnog tržišta sve više na površinu dolazi kriza nacionalne države koja kroz supranacionalne institucije mijenja svoju ulogu u međunarodnoj zajednici. Reći kako nacionalna država gubi svoj značaj bilo bi pretjerivanje pošto na kraju dana još uvijek samo nacionalne države mogu voditi ratove, ali zasigurno njihova uloga postaje drugačija. S druge strane, velike promjene doživljava i klasa kao najvažniji aspekt lijevih ideoloških shvaćanja. Pod direktnom promjenom načina proizvodnje koja je između ostalog uzrokovana tehnološkim inovacijama, nestaju plavi ovratnici. Više ne postoji vojska radnika iz Prvomajske koja će dodati težinu lijevoj ideji na klasnoj vagi. Suprotno tome, jačanjem komunikacijske industrije, u šali bi mogli reći kako je moderni prekarijat iza telefonskih slušalica i produljuje vam ugovornu obvezu kod vašeg teleoperatera.
Uz ove vrlo praktične promjene u svijetu, sve više se suočavamo s ostalim kritikama poznatih ideologija. Pitanje identiteta postalo je izuzetno važno u proteklih desetak godina. Uz pitanje nacionalnosti, pod kritikom su i dosadašnja gledišta na rodne uloge, seksualne preferencije, pripadnost ljudskoj rasi. Nezaobilazna tema su i klimatske promjene koje podsjećaju naše društvo kako ideja o vječnom rastu na planetu s ograničenim resursima možda nije toliko jednostavna kao što se to shvaćalo do sredine 70-ih. Definitivno najzanimljivija stvar u cjelokupnoj priči jest činjenica kako su ideologije žrtva vlastitog uspjeha pošto su upravo one omogućile društveni rast koji je otvorio polja za navedene kritike i niz ostalih. To može biti i odgovor Francisu F., svakodnevica je izuzetno fluidna i nemoguće je staviti verige na njene ruke. Sve navedeno omogućilo je razvijanje globalizma i stvaranje tog apstraktnog hegemona koji se očituje u kapitalizmu, međupovezanosti, usitnjavanju identiteta i sveobuhvatnoj društvenoj tkanini koja sve prožima, posvuda se nalazi i postoji kao svrha samoj sebi. Naravno, dokle god se posluje s ekonomskim profitom.
U cijelom tom vrtlogu zbivanja i promjena zanimljivo je sagledati naše društvo. Društveni dijalog u načelu ne postoji jer se polemika vodi emotivno nabijeno, pristrano i bez želje za dogovorom. Primjeri predsjednika Milanovića koji politikanski izvrće termin republikanizma i bodove skuplja grubijanskom naracijom, premijera Plenkovića koji prihvaća tu metodu, ili Jelene Veljače koja reagira samo kad je to medijski isplativo, samo su površina. Puno bolja ilustracija od galame je povod za galamu. Potpuno neosvrtanje na izuzetne promjene koje dolaze iz dana u dan. Vjernost u tekovine njihove borbe okarakterizirana kroz tobožnje stranačko djelovanje i razlike. Čak i nevještom političkom analitičaru je jasno kako više ne postoje supstantivne ideološke razlike. HDZ, SDP ili Suverenisti; svi redom djeluju u sustavu koji guta i stvara razlike kako bi ih riješio i time opravdao svoje postojanje. Oni ne shvaćajući uzročno posljedične veze, pristaju uz svoj politički identitet, ne zbog želje za uspjehom, već zbog pripadnosti svojoj mikrozajednici. U obrani identiteta polako i bolno čupaju flaster farse ispod kojeg društvo iz dana u dan postaje nezainteresiranije, neobrazovanije i grublje.
Likantrop 