Piše: Matej Kečkeš
I dok je zadnjih mjesec i nešto dana na društvenim mrežama glavna glazbena numera ”Miki Milane”, ne mogu se odreći dojma kako autorica ovog dvanaest godina starog hita svoj preporod može zahvaliti ni manje ni više već smrti najpopularnijeg gradonačelnika u Hrvata. I ona pritom nije jedina koja se tom nemilom događaju može ustvari veseliti. Jer moramo biti realni – za sve protukandidate neprikosnovenog zagrebačkog gradonačelnika najveća prepreka je nestala.
Prvi dnevnik na jednoj od televizija dostupnih običnom hrvatskom čovjeku bio je u potpunosti posvećen liku i djelu Milana Bandića kao svojevrsni In Memoriam. Od cjelokupnih priloga koji su govorili o njegovom životu, radu, pa i neizostavnim aferama, najupečatljivija je bila analiza zagrebačke postbandićevske političke scene pod palicom svima nam poznatog Mislava Bage koji je desetominutnu raspravu zaokružio s rečenicom: ”…sada je samo za vidjeti tko će najviše profitirati od Bandićeve smrti.”. Činjenica jest činjenica – pred nama su najneizvjesniji izbori za glavni grad naše nam domovine. No koliku dozu etičnosti možemo očekivati – ili da budem konkretniji – zahtijevati kao društvo od prosječnog hrvatskog novinara? Da ponovimo, par sati nakon što je umro, njegov lik i djelo odlaze u zaborav te glavni medijski sadržaj postaju izbori i to tri mjeseca prije izbora. Upitna je etičnost, ne i pravo govora. Ukus, pristup, kvaliteta i način isporuke sadržaja. Pritom ne hvatajući se za svaku granu koju ti javnost ponudi. A pogotovo ne za nečiju smrt. Jer, upravo sam od jedne novinarke dobio zanimljivu moralnu dilemu. Ako od frazema ”o mrtvima sve najbolje” radimo pravilo, nisu li Hitler i Staljin također mrtvi? Na trenutak stavimo na stranu novinarsku isključivost i selektivnost. Oni uistinu jesu mrtvi i uistinu o njima nećemo govoriti sve najbolje, dakako; no gdje povući liniju razine vjerodostojnosti, moralnosti i/ili čestitosti koja je dovoljna da se i na koliko dugo drži do nečijeg postojanja? Jesmo li bili dužni kao društvo dati barem jedan dan mira njegovoj obitelji, zanemariti utajene milijune ili stvorenu stranačku mašineriju kroz zapošljavanja putem gradskih tvrtki? Moram naglasiti svoju subjektivnost u ovoj dilemi gdje zastupam mišljenje kako će se najviše cijeniti novinari koji će svojom kvalitetom pronaći idealni intenzitet doziranja informacija, a ne eksploatirati svaki događaj na najvišim mogućim razinama, kao i stvarati ili pak potencirati iskrivljenu sliku o personama koje su svojim okupacijama centar svakodnevnih vijesti. Milan Bandić je, htjeli to mi ili ne, bio sve što se o njemu govori. Ovosvjetovnu pravdu je izbjegao, ako mi dozvolite reći, u svojem stilu, riskirajući sve za sliku koju daje i za dojam koji ostavlja. On je bio, citirajući Zlatka Komadinu, pravi primjer homo politicusa. No, putevi kojima je dolazio do ciljeva bili su, na očigled svih, okaljani i dobrano prekopani kako bi svaki trag ostao za vijeke zameten. Niti jedna, ali niti druga strana ne mogu forsirati svoje mantre. I oni kojima su svi kriminalci, i oni kojima su svi sveci – ili pak kumovi.
Cjelokupni diskurs o moralnosti i etičnosti kako novinarstva, tako i općenito hrvatskog društva, do eskalacije dolazi člankom Matije Babića na toliko spominjanom Indexu, gdje je naslovom ”Umro je najgori od najgorih” uzdrmao profile hrvatskih građana na društvenim mrežama, uz rekordna dijeljenja, lajkove i komentare. Uličnim žargonom rekli bismo ”ne loš PR”. Iako dotičnom gospodinu i nije stalo do PR-a, što je već u par navrata dokazao. Njegovi tekstovi bude emocije kod Hrvata jer govori direktno, podosta subjektivno, ali i bez neke lažne pristojnosti u cilju prihvaćanja teksta od strane što više ljudi. A to, upravo Hrvate, smeta. Sve što je iskreno, direktno i što udara na nečiji ego je moralno nedopustivo. I dok je samo iznio činjenice, opet Vam dajem na razmišljanje o vremenskom kontekstu u kojem je to napisano. Naslov je takav kakav naslov mora i treba biti – mora zaokupiti čitatelja. Često i lažan ili obmanjujuć, no to sve ne bi toliko ubadalo u oči koliko činjenica da je osoba koja je umrla 28. veljače isti dan dobila epitet ”najgoreg od najgorih”. A ako pitate deset ljudi, garantiram da će ih barem pola reći kako je učinio podosta dobrih stvari. E sad, ako vam netko kaže da možete zaraditi primjerice milijun kuna, činit će vam se kao solidna prilika. No ako se tih milijun kuna stavi u kontekst perioda od dvadeset godina, ta svota više nije privlačna. Što želim reći – sagraditi Arenu, Bundek, žičaru, dovesti FIS natjecanje, održati nekolicinu međunarodnih sportskih prvenstava, imati jedan od najatraktivnijih Advenata na svijetu. Sve je to u CV-ju svemogućeg Bandića. No je li moglo više u dvadeset punih godina? Je li moglo manje, ali bolje, kvalitetnije i prije svega – konkretnije? Ovisi što tražite. Ako tražite stabilnu ekonomiju, čiste račune i demokraciju u punom smislu riječi, činjenica jest da nećete stići daleko. Svatko će imati nešto za reći, a svačije mišljenje se mora poštovati, zar ne? Pa barem to bila oporba za govornicom s ciljem opozivanja vas kao gradonačelnika. Zagreb je, koliko sam shvatio kroz razgovore s mladima iz drugih država, prije par godina smatran još jednom samo usputnom stanicom, gradom koji svoju arhitekturu, kulturu i tradiciju temelji na ostavštini iz socijalizma. Krut, nerazvijen, oštećen u svakom smislu te riječi. No Zagreb to više nije. On uistinu jest europska metropola i da, budimo iskreni, nije bilo potresa (što bi bilo kad bi bilo), Zagreb bi, kao i Bandić, ostali spominjani u nekom puno boljem kontekstu. Koliko boljem? Neka to kažu te silne turističke ”top i neki broj” ljestvice. Neka to pokažu brojke u turizmu, ugostitelji, event industrija. I onda tu neodređenu brojku pomnožite s globalnom epidemijom. Hoću reći, još dugo nećemo znati njegovu stvarnu, crno na bijelo ulogu u Zagrebu. Ali strogo mislim da će Bandićeva ostavština tek doći na vidjelo. I to mislim u potpuno pozitivnom smislu.
Likantrop 