O izborima sve najbolje

Piše: Matej Kečkeš

Ako Krešimir Mišak ikada ostane bez inspiracije, savršena ideja za temu nove epizode Na rubu znanosti komotno mogu biti glasovi Milana Bandića. Osoba koja je toliko loše parirala na izborima na razini države, a toliko dobro na razini Zagreba je pomalo i misteriozan fenomen. U koju bi ideološku skupinu te ljude svrstali? Osobe koje glasuju za bivšeg SDP-ovca, a do nedugo Plenkovićevog spasitelja u Saboru. Izbori u Zagrebu otkada je Bandića nam ne mogu puno reći o političkoj slici među biračima, odnosno – Zagreb, pomalo specifično, nije ogledalo ostatka države. Dvije svemoguće hrvatske stranke, a pogotovo ona plava, u Zagrebu nisu uspjele doći do zavidnih rezultata koje tradicionalno postižu na ostalim izborima. Otkada je Milan Bandić izašao iz SDP-a, upravo SDP daje najizglednije protukandidate, dok je na prošlim izborima ta oslabljenost utoliko eskalirala da SDP nije ni imao svog kandidata, već je podržao Anku Mrak-Taritaš, bivšu članicu kabineta Vlade Zorana Milanovića te tada kandidatkinju HNS-a. Uzrok tomu je teško definirati jer taman kada pomislite da ga imate jer uočite šprancu problema u vodećim krugovima, te stranke odgovaraju na način da pometu sljedeće izbore, koji god to bili, a da ni same, ruku na srce, ne znaju kako su to napravile. Ponajviše im u takvim konstantnim uzlaznim i silaznim tendencijama pomažu selidbe iz stranke u stranku te konstantno osnivanje novih, ”trećih puteva”, koji kradu velikim igračima glasove, ili, pomalo ironično, tjeraju nesvrstane glasače da svoje glasove daju sigurnim opcijama, a ne kojekakvim wannabe revolucionarima koji svojom nestručnošću dovode opću nacionalnu sigurnost – u opasnost. Biti kandidat iziskuje hrabrost, ali i odgovornost. Kandidirati se može svatko, što znači da i pobijediti može svatko, što su Amerikanci shvatili kada je vrag već bio odnio šalu.

Eh sad – kome idu Bandićevi glasovi? Najizgledniji kandidati za drugi krug, kojeg će ruku u vatru biti, su već itekako poznata lica hrvatskoj javnosti. Pritom, kandidat HDZ-a je relativno slabo poznat. Ipak, samim time što je kandidat HDZ-a, znamo da nije potrebno imati zavidni renome da bi se postigli solidni rezultati na izborima, već samo članstvo, zbog razvijenog sistema stranačke mašinerije, de facto osigurava, ako ništa, bar stabilan postotak u Gradskoj skupštini. Kao što rekoh, Davor Filipović iza sebe, objektivno gledajući, nema ime. No, ne mora ga ni imati. HDZ već nekoliko godina luta s kandidatima na različitim izborima kao da igraju prijateljske utakmice i na taj način testiraju nova lica koja će, ovisno o glasačkom feedbacku, biti pozvana u A reprezentaciju za neko prvenstvo, odnosno na liste za parlamentarne izbore na koje Plenkovićev HDZ očigledno zadržava najveći fokus. Sjetite se samo eksperimenta s mladim Karlom Resslerom koji je bio bačen među lavove na europarlamentarnim izborima naoružan samo opravdanjem mladosti, neiskustva i velikog (bar su tako su govorili) potencijala. Od tada, široka javnost za njega ne čuje, a ako nekog i brine, znaju da je na sigurnom. Filipović ima 36 godina, član je Gradske skupštine, a od kvaliteta iz njegovog iskustva ističe se financijska stručnost. Što se i vidi, jer je zbog poslova koje je obavljao u sklopu različitih gradskih odbora uspio isplatiti nešto više od 385 000 kuna naknada. U dosadašnjoj kampanji, gospodin Filipović je briljirao s gafovima i populističkim ekscesima, što mu ne garantira dobar uspjeh na izborima, a usudim se reći niti drugi krug.

Tomislav Tomašević. Čovjek vjerojatno nije prestajao štucati prvih par dana nakon Bandićeve smrti koliko mu se ima provlačilo kroz medije. Predviđao mu se siguran drugi krug, a iza sebe, s kolegama iz Možemo! ima maestralan uspjeh na parlamentarnim izborima, što mu osigurava temelje za dobar uspjeh, s obzirom da je čak tri od ukupno sedam zastupničkih mjesta dobio u svojoj I. izbornoj jedinici. Student Cambridgea, stručnjak po pitanju zelene politike, borac za ljudska prava i – veliki mrzitelj Bandićevog – reći ćemo djela, bez ovog ”lika”. I upravo to su mu mediji nabijali na nos – kako je ostao bez okosnice oko koje je gradio svoju političku kampanju. Jer ako neprijatelj ne postoji, protiv koga se boriti? Iskreno, nije mi jasno zašto se forsira ta demagogija o njegovom političkom fokusu na borbu protiv Bandića. Toliko je stavljan u taj kontekst da bi čovjek ravno pomislio kako se radi o dobroj staroj medijskoj zavjeri kako bi se dosad najizglednijeg kandidata obeshrabrilo ili se barem smanjio njegov integritet među glasačima. Potrebno je poneki puta slušati osobu između redaka, odnosno između onog što samo vidimo u kratkom briefingu nakon neke od sjednica Gradske skupštine. Njegov najveći minus je možda – a kažem možda jer ovisi od socijalne percepcije svakog čovjeka – njegova nedorečenost i nedostajanje upravo onoga na čemu je Bandić temeljio svoju političku karijeru, a to je karizmatičnost. Snaga karaktera koja omogućuje da lagodno lažete direktno u kameru radi vlastitih interesa i to prođe nakon dan-dva povlačenja po medijima. Prognoza je vrlo jednostavna: prolazak u drugi krug mu je nešto veći od 50%, no hoće li biti novi zagrebački gradonačelnik, kladioničarskim žargonom, dvaput bih razmislio bih li stavio svoje novce na njega. Jer kvota je i više nego privlačna. A takvoj kvoti ne treba baš uvijek vjerovati.

Miroslav Škoro je kandidat za kojeg znate da neće doživjeti fijasko, a bome neće ni biti novi gradonačelnik. On okuplja tu famoznu desnicu koja je sama po sebi u Hrvatskoj izuzetno karakteristična. Škoro je udomitelj za sve one pobjegle iz zagrljaja HDZ-a zbog neke navodne liberalizacije, iako bih ja više rekao kako se radi o neprolaženju suludih ideja koje ipak pripadaju nekom drugom stoljeću na dnevni red. No, svaka publika ima svojeg izvođača, pa se u tom dvostrukom kontekstu i pronašao ovaj doktor znanosti, vinar, pjevač te bivši vlasnik parkinga ispred KB Merkur. Škoro ni ne mora biti populist, on se ni ne trudi privlačiti glasače koji se ne slažu s njegovom ideologijom. On govori ono što njegova publika želi čuti i tako ti glasovi kruže u prirodi.

To nas dovodi do sljedećeg kandidata, a to je kandidat Mosta, Zvonimir Troskot, (još jedan) veliki stručnjak za financije. Upravo je Most taj koji drži potencijalne Škorine glasače, odnosno te iste glasače može pridobiti ako Škoro totalno skrene s puta. Sve ovisi koliko će Most stavljati naglasak na ideologiju te koje će to ideologija biti. Jer kod Mosta znamo da nije niti toplo niti hladno, a često termostat bude i pokvaren. U ovom trenutku Škoro može dobiti podosta Bandićevih glasova, jer kao što rekoh, mi ne znamo tko su Bandićevi glasači bili, s obzirom da su glasali za osobu, a ne za ideologiju. Škoro će ostvariti bolji rezultat od Mostovog kandidata samo zato što je glas za Škoru sigurniji, no priče o nekim većim uspjesima tu staju. No, valja biti na oprezu jer Škoro iza sebe ima i već afirmiranu članicu Gradske skupštine, Brunu Esih. Jedina dilema se nalazi u premisi da su glasači Brune Esih istovremeno i glasači Miroslava Škore i da tu ustvari nitko nikome ne pomaže, već se radi o istom broju glasova i mandata kao i prije četiri godine.

SDP-u je bilo nesigurno polagati nade u Tomaševića, pa je odigrao totalno neočekivanu kartu i umjesto da ulože trud u čišćenje nereda kojeg je ostavio Bernardić, oni su upregnuli Joška Klisovića, široj javnosti ne toliko poznatog kandidata, ako govorimo u kontekstu jedne stranke kao što je SDP. Tada ipak očekujete nekog političkog celebrityja. No Klisović nije niti mlad, niti je neiskusan. Saborski je zastupnik s velikim iskustvom u diplomaciji i međunarodnim odnosima. Koliko će to uspjeti plasirati biračima kao proizvod te hoće li birači to prepoznati kao potencijal za gradonačelnika, tek je za vidjeti. Prognoza za gospodina Klisovića je ili totalni top ili totalni flop. SDP jest snažan u Zagrebu i to mu ide niz ruku. No, problem se nalazi u opciji Zagreb je NAŠ! koji je pod palicom Tomaševića i Možemo! osvojio isti broj mandata na prošlim parlamentarnim izborima kao i Restart koalicija. Ipak, ako Tomašević bude s druge strane, moguća je borba za drugi krug između pripadnika ljevice.

Anku Mrak-Taritaš najviše krasi njezina odrješitost i iskustvo, ali ono zašto bi prosječan birač dao bivšoj ministrici glas je ponajviše činjenica da je na prošlim lokalnim izborima parirala Bandiću do zadnjeg trenutka. Kvalitetna kampanja i snažna pozadina podrške koja je tada uključivala i SDP i relativno stabilni HNS, sada su i više nego upitni. Gospođa Mrak-Taritaš je nakon eskapada s HNS-om oformila sa svojim istomišljenicima stranku Glas koja možda i nije ušla dovoljno u politički mainstream, no glas za gradonačelnika sadrži u puno većoj mjeri potencijal glasa za osobu, nego za stranku.

Bandićeva nasljednica, Jelena Pavičić-Vukičević, svoju politiku temelji isključivo i samo na ostavštini Milana Bandića. Tako je, u samo njemu karakterističnom stilu, usred kampanje najavila rušenje istočne tribine maksimirskog stadiona te izgradnju nove, kao i obnovu i nadogradnju preostalog dijela stadiona, koji, ruku na srce, nije preostali dio, već kompletna obnova zagrebačke nogometne utvrde. Osobno ne mislim da će joj glasači dati ni približan opseg povjerenja kao što su to davali Milanu Bandiću, ali – i tu je jedno veliko ALI – trenutna gradonačelnica Zagreba može pomutiti planove apsolutno svim kandidatima, a pogotovo kandidatima desnice, jer ako Bandićevi glasači i jesu bili, kao što kažu stručnjaci, većinom desno orijentirani, desnim kandidatima će u Zagrebu biti potreban svaki glas za ozbiljan rezultat.

Naposljetku, tu imamo i Vesnu Škare-Ožbolt. Ona služi kao neki balans između dvije strane, neutralna je i glasači znaju da ako zaokruže broj ispred njezina imena da neće pomoći nekoj od glasačkih mašinerija niti dovesti drugu stranu u nepogodan položaj. Njezina najveća prednost je iskustvo, ali i jaka karizma. Njezine je nastupe u medijima posljednjih nekoliko tjedana, doduše, karakterizirala nesigurnost i blaga izgubljenost što kod ozbiljnih glasača podsvjesno može biti veliki deal-breaker. No, ankete joj predviđaju solidan rezultat, a ankete jako rijetko lažu, koliko god neki htjeli da nije tako.

Dosad sam imao osjećaj kako mogu predvidjeti sve i jedne izbore, no ovo je i više nego specifična situacija koja stavlja na kušnju razvijenost demokracije u Hrvata – i to je dobro. Potrebno nam je što više ovakvih testova i neizvjesnosti kako bi konkurencija sve više jačala i razvijala svoje programe. I to ne kažem samo kako bi se reklo, već jer je to tako. Ovo će biti, vrlo vjerojatno, prvi ideološki izbori u Zagrebu nakon dvadeset i jedne godine ili će bar ta ista ideologija igrati veliku ulogu u konačnoj odluci prije nego penkale krenu zaokruživati brojeve. Jedini problem kojeg vidim u takvoj situaciji je izglasavanje gradskog proračuna u izjednačenoj Skupštini. No, o tome ćemo, onako hrvatski, razmišljati kada za to dođe vrijeme.