Piše: Likantrop
„Ovdje sam u ime svih generacija koje tek dolaze. Ovdje sam u ime izgladnjele djece diljem svijeta čije vapaje nitko ne čuje. Ovdje sam u ime brojnih životinja koje izumiru diljem planeta jer nemaju gdje otići. Bojim se izaći na sunce zbog rupa u ozonskom omotaču. Bojim se udisati zrak jer ne znam koje su kemikalije u njemu… Sve se ovo događa ispred naših očiju, a mi se ponašamo kao da imamo sve vrijeme svijeta i sve odgovore… Zbog onoga što radite, plačem noću. Vi odrasli govorite kako nas volite, ali izazivam vas, neka se vaše riječi pokažu na djelima. Hvala.“
„Sve je ovo pogrešno, ja ne bih trebala biti ovdje. Trebala bih biti u školi, na drugoj strani oceana. Svi vi obraćate se nama mladima tražeći nadu. Kako se usuđujete? Ukrali ste moje snove i moje djetinjstvo svojim ispraznim riječima. Ljudi pate i umiru, čitavi ekosustavi su u kolapsu, na početku smo masovnog izumiranja, a sve o čemu vi govorite su novac i bajke o beskonačnom ekonomskom rastu. Kako se usuđujete?… Izdajete nas, ali mladi ljudi počinju shvaćati tu izdaju. Oči svih budućih generacija uprte su u vas… Hvala.“
Suštinske razlike između ovih dvaju govora nema. Prvi je govor djevojčice Severn Suzuki na summitu u Riu 1992. godine, a drugi Grete Thunberg na summitu u New Yorku 2019. godine. Ono što sada već odrasla Suzuki i konačno punoljetna Thunberg imaju zajedničko, briga je za okoliš i planet. To je u svakome slučaju pohvalno i poželjno. Ono što im nije zajedničko je razina globalne (ne)popularnosti i prepoznatljivosti. Naime, Greta Thunberg je prije punoljetnosti više puta nominirana za Nobelovu nagradu za mir i razne druge nagrade. O Greti Thunberg gotovo da i ne postoje umjereni stavovi, već analize njenog djelovanja variraju od „najveće borkinje za spas čovječanstva“ do „obične maskote interesnih skupina i napornog malog derišta“.
Vratimo se za početak nakratko na Severn Suzuki i njezinu rečenicu kako se boji izaći na sunce zbog ozonskih rupa. Suzuki je to kazala 1992. godine kada je problem ozonskih rupa bio vrlo aktualan. Danas, tridesetak godina kasnije, ozonske rupe nigdje se ne spominju. U međuvremenu je primijećeno kako se količine freona u atmosferi smanjuju mnogo sporije od onoga što je propisano Montrealskim protokolom, a ozonske su se rupe počele smanjivati puno brže nego što je to bilo očekivano. Štoviše, primijećeno je kako se ozonske rupe otvaraju i zatvaraju unutar jedne godine, što isključuje tezu da je isključivo čovjekovo djelovanje odgovorno za nastanak ozonskih rupa. Nadalje, u određenim su se znanstvenim krugovima pojavile tvrdnje kako je problem ozonskih rupa bio preuveličan. Postavlja se pitanje događa li se ista situacija i sada s temama globalnog zatopljenja i klimatskih promjena.
Čovječanstvo je danas gotovo u potpunosti postiglo konsenzus oko postojanja globalnog zatopljenja i klimatskih promjena. Ono oko čega taj konsenzus još ne postoji je pitanje vodi li nas to u katastrofu i masovno izumiranje. Kroz povijest je bilo mnogo znanstvenih predviđanja o katastrofama koje se na kraju nikada nisu dogodile. Jedno od poznatijih takvih predviđanja je djelo Paula Ehrlicha „Populacijska bomba“ u kojemu je taj biolog pogrešno predvidio demografsku katastrofu zbog prevelikog rasta opće populacije i slabijeg rasta u opskrbi hrane i resursa koji to neće moći pratiti. Ehrlich je svoje stavove čak sučelio i s ekonomistom Julianom Simonom od kojega je izgubio okladu koja se ticala upravo tog pitanja (oklada Simon-Ehrlich).
Danas postoje brojna predviđanja o katastrofi koja slijedi zbog globalnog zatopljenja. Jedna od najistaknutijih aktivistkinja koja zastupa takve teze svakako je Greta Thunberg. Treba priznati kako je ona kao mlada djevojka postigla određene rezultate u globalnom osvještavanju problema. Ono što se predstavlja kao izazov pri rješavanju istog je nemogućnost preciznog mjerenja današnjih akcija i njihovog efekta u budućnosti, ali i činjenica da kao čovječanstvo nemamo pojma kako se boriti protiv navedenog problema. Neki stručnjaci, poput politologa Bjorna Lomborga koji se, između ostalog, bavi ekonomikom okoliša, smatraju kako globalno zatopljenje nije pitanje od krucijalnog značaja za čovječanstvo i kako postoje puno važnije teme poput razine globalnog siromaštva i malnutricije djece u siromašnim državama. Postoje uvjerljivi dokazi kako upravo siromaštvo utječe na klimatske promjene, jer ljude do određene razine dohotka nije briga za okoliš, već za vlastito preživljavanje. Upravo u ovoj činjenici možemo vidjeti koliko su klimatske promjene i globalno zatopljenje kompleksna tema koja se ne može rješavati ad hoc.
Za stvarno rješavanje ovakvog globalnog izazova nije dovoljno osvještavanje masa, iako je i to nekakav početak. Ipak, ukoliko se želi nešto napraviti po tom pitanju, potrebni su konkretni prijedlozi i rješenja, a ne popis lijepih želja. Upravo je izostanak sadržajne dimenzije politike (policy), u smislu nuđenja prijedloga i rješenja, najveći problem Grete Thunberg. Ipak, bilo bi to ludo očekivati od jedne osamnaestogodišnjakinje. Upravo zbog toga, Greta Thunberg će u bliskoj budućnosti trebati izabrati hoće li se posvetiti znanstvenoj ili političkoj karijeri i tako doprinijeti rješavanju problema, jer je dojam kako je kao aktivistkinja već postigla maksimum. Bez dubokog stručnog znanja i/ili političke moći, aktivizam i borba za okoliš su ništa drugo doli borba s vjetrenjačama.
Likantrop 