U bespućima nove zbilje

Piše: Juraj Krševan Dovranić

Neutralnom promatraču kojem vrata nisu odškrinuta u dinamični svijet Hrvata mnoga društveno politička pitanja bila bi nejasna. Nedoumice bi se dakako umnožavale proporcionalno društveno političkoj upućenosti u osnove liberalno kapitalističkog svijeta u kojem danas živimo i nastojimo funkcionirati. Poseban kuriozitet kod mojeg hipotetskog lika nastanjenog iza hrvatske varijacije Rawlsovog vela neznanja, nazovimo ga šale radi, Hrvojevog vela, zasigurno bi izazvala medijska scena koja je u današnjem svijetu dodatno prošarana tekovinama, toliko obožavanih te u isto vrijeme prezrenih, društvenih mreža. Ne želim ovim člankom udarati već davno prebijeno magare u obliku podcrtavanja novog medijskog svijeta i svih njegovih zanimljivosti, negativnosti, te povrh svega šaljivosti istaknutih u obliku mogućnost komentiranja zbog čega neki naši sugrađani doista počinju misliti kako je svaki, čak i najminorniji komentar vezan za u najmanju ruku šaljivo ime prvorođenca Maje Šuput vrijedan dar na oltaru hrvatske društvene zbilje. Naravno, ja također nisam iznimka u tome, jedina razlika koju bi moj prijatelj iza Hrvojevog vela nehrvatstva mogao primijetiti je osjetna razlika u povjerenju prema modernoj manifestaciji političkog panoptikona koji kreira našu svakodnevicu.

Logično pitanje koje bi moj prijatelj iza vela postavio nakon što sam konstatirao svoje nepovjerenje u trenutne društveno političke tokove koji oblikuju naše društvo jest ono koje se bavi samim medijima. Jasno je kako su mediji neodvojiv instrument svakog političkog uređenja. Usprkos bojama kojima je neka politička zajednica obojena, mediji su ta sila, sedma sila čak, koja dopire do svakog građanina i prenosi informacije važne za funkcioniranje svake zajednice. Snaga pisane riječi se kroz povijest toliko puta iskazala kao ključna. Možemo kroz medijsku prizmu promatrati totalitaristička društva 20. stoljeća ili tobožnje nositelje demokratske i slobodarske misli zapadnog svijeta, posljedični rezultat uvijek nam govori isto. Mediji i pisana riječ ključni su za širenje društvenih, političkih ili ekonomskih ciljeva. Na kraju krajeva svakoj osobi koja je prošla barem osnovno obrazovanje poznata je činjenica kako je prva tiskana knjiga bila Biblija.

Vrijeme u kojem danas živimo plod je upravo te želje za širenjem prostora komunikacije između institucija i građana. Komunikacijsko doba oplemenjeno digitalizacijom na potpuno novu razinu podiglo je sferu medijskog prostora. Naoko su srušene stare barijere koje su nekad ranije priječile potpuno uranjanje ljudi u stvarno stanje koje okružuje građanina. Sada napokon pojedinac može doći do čitavog niza informacija, procijeniti važnost istih i sukladno vlastitim preferencijama stvarati logičke sudove lišene stroge riječi suda partije. Je li to doista tako?

“Koliko doista vi Hrvati prakticirate te novootkrivene čari komunikacijskog digitalnog svijeta?”, upitao me moj neznanjem blagoslovljeni prijatelj. Doista, možemo li se pogledati u oči i reći da odgovorno konzumiramo te nadalje plasiramo informacije u naše društvo? Na kraju krajeva, konzumiramo li medijski sadržaj ili smo konzumirani od strane medija? Odgovor na to pitanje po mojem sudu nalazi se u sredini, samo što većina nas toga nije svjesna u potpunosti.

Vrlo zanimljivo istraživanje na tu temu proveli su Siniša Kovačić, Ilija Musa i Zoran Tomić pod naslovom Online mediji i novinarstvo na društvenim mrežama- istraživanje na primjeru društvene mreže Facebook. Sukus njihovog istraživanja mogao bi se sažeti idejom kako su sami domaći mediji postali zlonamjerni ili u najmanju ruku neodgovorni. Novinari iz analognog doba bili bi zasigurno revoltirani izobličavanjem novinarskog poziva u svrhu postizanja zadovoljavajuće financijske računice. Postavlja se pitanje možemo li isključivo kriviti medije zbog toga.

Važna lekcija koju je, uz mnoge druge, hrvatski narod propustio naučiti u svojem povijesnom prelasku Rubikona iz socijalističkog društva u liberalno demokratsko društvo slobodnog tržišta (barem se tako volimo tješiti) jest ta kako tim činom završava doba objektivnih neprijatelja. U pomoć portretiranju moje tvrdnje korisna su razmišljanja Carla Schmitta koji je u objašnjavanju političkog, liberalnu ideologiju opisao kao narativ koji ukida neprijateljstvo i uvodi suparništvo prije svega zbog svoje izvorno ekonomske naravi. Naše društvo još uvijek političko shvaća kroz ideološku bojišnicu i sukobljavanje ideja i svjetonazora. Ključna problematika takvog gledanja na socijetalna i politička pitanja nepažnja je na mrtvi kut u kojem se redovito nalazi ekonomski interes onih koji plasiraju informacije. U krvavom boju za ideju svoju domaći mediji često sudjeluju kroz vrlo perfidne načine. Njihov utjecaj uvećan je vrlo velikom prisutnošću na društvenim mrežama, na toj agori gdje se u komentarima razmjenjuju najteže osude za nehrvatstvo, veleizdaju, prevaru, tajne zavjereničke ideje skovane za nekim apstraktnim zelenim stolom čija je svrha ovladavanje državom i postizanje više ili manje, ovisno o kreativnosti pojedinca, uvrnutih ciljeva onih drugih.

Gotovo redovito naši sugrađani zaokupljeni svojom pravičnom borbom za našu stvar propuštaju uvidjeti promijenjenu paradigmu. Kao što je svojevremeno Friedrich Nietzsche ubio Boga, tako je moderni svijet na kojeg smo toliko bolno nepripremljeni, ubio neprijatelja. U izuzetno zanimljivoj studiji koju su napisali Michael Hardt i Antonio Negri (Imperij) prikazano je njihovo viđenje onog što bi u najkraćim crtama mogli opisati kao prelazak u nešto što je Michael Foucault nazvao društvo kontrole. Ovdje ne govorimo samo o intrinzičnom prihvaćanju oprjeka koje nam taj novi svijet donosi, puno važnije za ovaj tekst je transformacija pojedinca u onog koji stvara i paralelno biva stvaran pod utjecajem socijetalnih sila koje stvaraju njegovu svakodnevicu.

Vodeći se ovom niti razmišljanja, percipiranje medija kao lijevih ili desnih postaje besmisleno. U svijetu koji kao vrhovni cilj vrednuje nešto što je ambivalentno prema metodama postizanja, a to je dakako profit, ovakve kategorizacije postaju efemerne. U gore navedenom istraživanju navode se razne neprofesionalne metode koje možemo primijetiti u našim medijima, poput clickbaitinga kroz bombastične naslove, banaliziranje sadržaja kroz miješanje političkih tema sa estradnima, zanemarivanje činjeničnog stanja, neprovjeravanje izvora i stvaranje ad hoc sudova temeljem implikacija. Sve ono što mnogi od nas konzumiraju i zatrovani time nastavljaju svoje medijske bitke i narušavaju građansko društvo. Marshall McLuhan davno je rekao kako medij jest poruka. Dakako to je istina, ali isto tako nužno je racionalno prosuditi poruku nekog medija prije sektaškog pristajanja na jednu ili drugu stranu borbe koje u modernom svijetu više nema. Današnji svijet ne poznaje avangardu pokreta, ali poznaje maksimizaciju profita na pojedincu. Upravo zbog toga, mi kao pojedinci ne smijemo zanijekati naše društvo zbog financijske koristi i lažnih idola. Budi odgovoran, ne pij kad tipkaš, i da za kraj parafraziram Slavoja Žižeka, ne jedi sa smetlišta ideologije jer to vrijeme je prošlo.